Gledano iz današnje perspektive, stvaranje Zapadnog vojnog saveza (NATO) 4. aprila 1949. u Vašingtonu za ideju nije imalo onemogućavanje eventualnih budućih borbenih dejstava na tlu Evrope tek izašle iz dramatične epopeje Drugog svjetskog rata. Naprotiv, cilj je bio vojna konsolidacija zemalja zapadnog dijela Starog kontinenta, zacjeljivanje rana iz tek okončanog velikog sukoba (1939–1945), ali i nova militarizacija i priprema za budući nastup. Ovaj put dalje ka istoku i prostorima nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Tačnije – ka današnjoj Rusiji.
Također, pretvaranje SAD u najmoćniju vojnu silu na planeti nije za cilj imalo zaštitu od mogućih budućih nasrtaja spolja, jer takvu prijetnju, objektivno, niko nikad nije iskazivao. Osnovna ideja bila je da se stvori toliko moćna vojna mašinerija koja će svaki zadatak koji joj je određen moći do obavi bez većeg napora. Ipak, i pored enormnog ulaganja finansijskih sredstava, tehničkih inovacija, osvajanja novih prostora nauke… krajnji cilj nije dostignut. Amerika i danas strahuje od ratova, iako bez ikakve po nju vidljive prijetnje.
U SAD nikad nisu prihvatili činjenicu da je ono što su izvojevali u Evropi 1945. postignuto prevashodno zahvaljujući angažovanosti samih Evropljana, kao i ključnim porazima koje je Hitlerovoj Njemačkoj nanio tadašnji Sovjetski Savez. Podsjetimo, Amerikanci su se na ovdašnjem frontu ozbiljnije pojavili tek 6. juna 1944, iskrcavanjem u Normandiji. Dakle u vreme kad je njemačka armija već počela da pokazuje svoje slabosti. Posebno nakon teških poraza na sovjetskom bojištu i povlačenja s njega.
Ali vratimo se današnjici.
Mada su za eventualno vojevanje protiv Rusije za 2022. godinu Amerikanci spremili budžet od čak 770 milijardi dolara, oni ne žele da ginu uludo. Za tu ulogu odredili su – Evropljane. Naime, sa zapadne strane Atlantika i danas su ubjeđeni da je Hitlerova Njemačka pobjeđena isključivo zahvaljujući njihovom angažovanju. A taj dug neko mora da vrati.
Međutim, danas je situacija drugačija, a pravi protivnik smješten je na sasvim drugom kraju sveta. Naravno, riječ je o – Kini, najmnogoljudnijoj naciji na svetu i tehnološki dovoljno moćnoj da svako globalno pomjeranje okonča u sopstvenu korist. A upravo je mogućnost gubitka dosadašnje tehnološke prednosti ono što plaši Amerikance.
Jasno je da SAD pokušavaju da se odbrane od ubrzanog narastanja kineskog uticaja, kako na globalnom, tako i na domaćem terenu. A da su stvari krenule neželjenim smjerom pokazuje i prelazak sve većeg broja američkih firmi u kineske ruke. Među takvima su i istinski giganti, poput „Dženeral motorsa”, lanca hotela „Hilton”, kompanije „Dženeral elektrik”…
S druge strane, u Pekingu, na svjetska komešanja gledaju daleko pragmatičnije. O klasičnom ratovanju ovdje i ne razmišljaju. Ekonomija je njihovo najjače oružje. A u vezi s tim, Amerikancima, kao glavnim konkurentima, uveliko „dišu za vratom”.
Svjetski analitičari već vide trenutak kada će SAD biti primorane da se odreknu statusa najjače ekonomske sile. A svoj red s nestrpljenjem čekaju još neki pretendenti, također smješteni u Aziji. Uostalom, stvaranjem novog vojnog pakta s Velikom Britanijom i Australijom (Aukus), Amerika je na vrlo jasan način pokazala odakle misli da joj stižu buduće prijetnje.
Ali, vratimo se Evropi. Niko na Starom kontinentu ne želi da se ponovi 1944. i dolazak američkih vojnika – „na gotovo”. Nikome nije stalo ni do novih pogibija, razaranja, koncentracionih i sličnih logora, kilometarskih kolona izbjeglica… Ovdje traže tek da im se obezbijedi prostor za kvalitetnu međusobnu komunikaciju, bez američkog tutorstva nametnutog stvaranjem NATO-a.
Evropljanima je ratova preko glave. Više su zainteresovani za otvaranje novih dugoročnih i sigurnih trgovačkih puteva. I to onakvih u kojima će američko učešće biti svedeno na adekvatnu mjeru. Uostalom, Stari kontinent još potresaju povremena iskakanja pojedinih država iz zajedničkog voza. Velika Britanija je svoj korak u tom smislu učinila odlučno, Mađarska, Poljska i slični kao da još nisu sigurni kakvu budućnost žele. A Evropi je potreban – mir.
Amerika nije saglasna s takvim razmišljanjem. Enormne količine proizvedenog a neupotrebljenog naoružanja koje čame u skladištima širom kontinenta potrebno je nekako staviti u funkciju. Pošto bi u ogledanju s Kinom to moglo da pođe po zlu, novi evropski rat, makar i lokalni, ali obavezno protiv Rusije, čini se u ovom trenutku kao najprihvatljivije rešenje. Uostalom, time bi se pogledi iz Moskve, barem djelimično, sa daleke Azije preusmjerili ka Evropi i omogućili ranije pomenutom Aukusu da svoju namjenu obavlja podalje od znatiželjnih pogleda.
