Pitam se koji je najopasniji posao u BiH, možda vatrogasac ili policajac ili možda premijer ili pak političar? Ma ne, najopasniji posao u BiH je ipak biti reformator.
Piše . Doc. dr. Mersiha Slipičević
Najopasnije je po svemu sudeći usuditi se da čak samo poželiš promijeniti neke ustaljene navike u kulturi, društvu ili ne daj Bože u ekonomiji te da, gluho bilo, pomogneš da se u Bosni i Hercegovini živi bolje.
Na našim prostorima ovaj trend nikada nije došao do svog kraja, tako smo se ponašali pod čizmom velikih okupatora, isti smo bili i u staroj Jugoslaviji, a ni u lažnoj i robovlasničkoj nametnutoj demokratiji nismo postali drugačiji.
Reformatori, su ovdje oduvijek prolazili najgore, vizionare ne smijem ni spomenuti. Kad god bi se drznuli na promjenu na vratima bi nam osvanula poruka „ne talasaj“. Neki nisu vidjeli jasno tu poruku ali su nespremni dočekivali potpuni kolaps svojih reformskih poteza dok su drugi u mnogim ratovima i sukobima koji su se ovdje vodili, nerijetko, glavom platili razmišljanje koje je išlo u drugačijem od zadanog smjera.
Tako baždareni građani BiH su zakoračili u moderno doba. Nizali su se prvi demokratski izabrani predsjednici koji su nam odmah po izboru smanjivali svoju državu i od zemlje pravili kasabu. Čim bi neko izustio „promjene“ kasaba bi se uznemirila, minderi poljuljali, te bi neki novi sukob planuo u pozadini.
Ipak, godine su donijele promjene, nakon prvih demokratskih rezultata došli su novi koji su donešeni na krilima nove demokratije koja je sa sobom donijela i nove ljude.
Sada vidimo da se stvari mogu mijenjati, međutim onaj ko se malo dublje pozabavi ovom problematikom vidjeti će da se glave mijenjaju, ali da s druge strane na funkcijama ostaju oni isti ljudi koji su dočekali demokratiju u našoj zemlji, a istini za volju ti isti ljudi nisu bili anonimusi ni u socijalizmu, i tada su uživali isti društveni status – doduše pomalo tajno ali ipak …
Ono što je ostalo kao kontinuitet je njihova priča o reformama, koje doduše za svoju platu ne provode oni nego često strani činovnici koji u našu zemlju dolaze na praksu. Pa tako naši ljudi pored reformi često čuju i Njemačka pa Britanija i time su potpuno sluđeni.
O čemu se zapravo radi, radi se o tome da reformisti nisu reformisti nego lutke na žici stranih centara moći, te da nas smatraju toliko zaglupljenima da kada govore o reformama a tome dodaju naziv neke strane zemlje mi im automatski moramo povjerovati.
Međutim, kako je politika teorija mogućeg a moguće je sve i svašta, tako i zemlje koje su željele testirati svoje reforme nad našim jadnim glavama, sada imaju mnogo veće probleme, te se može vrlo lako desiti da mi u narednom periodu pošaljemo svoje eksperte u Britaniju ili čak u Njemačku u kojoj će naši ljudi objašnjavati kako se živi od 200 Eura u reformskom procesu.
Zbog toga će se i strani faktor u ovoj zemlji ali i domaći vlastodršci svim silama truditi da zaustave stvarne reforme po svaku cijenu. U tome će im pomoći stranački mediji te će biti organiziran lov na sve one koji i pomisle uraditi nešto tako.
Međutim, čim se sa scene uklone reformatori nastupa zatišje, na političku scenu dolaze ljudi iz sjenke, kadrovici, šarmeri u sjajnim odjelima i svi oni koji su nanijeli štetu mnogo veću nego i jedan strani okupator ovoj zemlji i njenim građanima.
Jedni su štetu nanijeli jer su nestručno radili svoj posao koji su dobili vezom, a drugi su mnogo opasniji, oni koji su sve i svakoga orobili i BiH doveli do ruba propasti.
Zbog toga, kad god neko novi i pokuša doći do vlasti, spavači se probude, strah od novih reformi postane nesnošljiv a prijatelji preko noći postanu neprijatelji.
U vremenu reformi je najzanimljivije pratiti medije, tada se primjenjuje obrazac prikazivana stanja u zemlji najgorim u svjetskim okvirima. Opšti naslov za te napade glasio bi „BiH na dnu ljestvice za … „
Napor koji se ulaže u skrnavljenje formiranja reformskih vlada, a u zavisnosti od priliva novca pretvori se u kampanju portiv pojedinca, reformatora i njegove politike. Tada se ne biraju sredstva, počinje sa podmetanjima, intrigama, spektaklima i problemima najrazličitijih vrsta, a završava sudskim procesima.
Tada su svi složni, reformator mora da ide, kritika se mora staviti na prvo mjesto a postoji samo jedina velika istina. Tada glasno govore svi i ponavljaju kako su neistomišljenici prodane duše, neznalice i sluge, te da je jedini spas za ovu malu zemlju da promjene budu zaustavljenje.
Za početak to je dovoljno da se reformator skloni, miliom ili silom!
