Širom Evrope, kontinenta koji je tokom posljednja dva milenijuma njegovao hrišćanstvo, crkve, samostani i kapelice stoje prazni i sve su zapušteniji jer su se broj vjernika i posjeta crkvama smanjivali.
Ispovjedaonice u kojima su generacije Belgijanaca priznavale svoje grijehe stoje naslagane u uglu nekadašnje crkve Presvetog srca u gradu Mehelenu, što je dokaz da su nadživjele svoju svrhu, piše Associated Press.
Zgrada će se zatvoriti na dvije godine dok se ne dodaju kafić i koncertna pozornica, a plan je da se crkva pretvori u “novo kulturno žarište u srcu Mehelena”, gotovo nadomak mjesta gdje živi belgijski nadbiskup. Iza ugla bivša franjevačka crkva sada je luksuzni hotel, u kojem je poznati belgijski pevač Strome proveo svoju prvu bračnu noć.
“To je bolno. Ne krijem to. S druge strane, povratak u prošlost nije moguć“, kazao je biskup Antverpena Johan Boni.
Sve veći broj nekada svetih građevina prenamjenjuje se za različite svrhe, od butika do noćnih klubova. To je fenomen koji se može vidjeti u velikom dijelu kontinentalne Evrope, od Nemačke do Italije, ali i u mnogim zemljama između njih.
Fenomen se naročito ističe u Flandriji, gdje su smještene neke od najvećih katedrala na kontinentu. Studija istraživačke grupe PEW iz 2018. pokazala je da u Belgiji od 83 posto onih koji kažu da su vaspitani kao hrišćani samo 55 posto još sebe takvima smatra.
Studija je pokazala da samo 10 posto Belgijaca i dalje redovno ide u crkvu. U prosjeku, svaki od 300 gradova u Flandriji ima oko šest crkava, ali često nema dovoljno vernika da popune jednu jedinu crkvu. Neke crkve postaju trn u oku u gradskim središtima, a njihovo održavanje zahtjeva značajna finansijska sredstva.
Mehelen, gradić od 85.000 stanovnika sjeverno od Brisela, rimokatoličko je središte Belgije. Ima puno crkava, od kojih se nekoliko nalazi blizu Katedrale Svetog Rumbolda sa zvonikom koji je na UNESCO-ovom popisu svetske baštine. Gradonačelnik Bart Somers godinama radi na tome da mnoge zgrade dobiju drugu namjenu.
“U mom gradu imamo pivaru u crkvi, imamo hotel u crkvi, imamo kulturni centar u crkvi, imamo biblioteku u crkvi. Dakle, imamo puno novih namjena za crkve“, poručio je Somers.
On je kao flamanski regionalni ministar također uključen u prenamjenu oko 350 crkava raširenih u gusto naseljenoj regiji od 6,7 miliona stanovnika.
Značajan projekat prenamjene u Belgiji bio je Martinov hotel “Patershof” u Mehelenu, gdje je unutrašnjost crkve uništena kako bi se napravile sobe.
“Ljudi spavaju u crkvi, možda imaju seks u crkvi. Dakle, mogli biste reći: etički, da li je dobra ideja imati hotel u crkvi? Uopšte ne oklijevam zbog toga. Više me brine stvarna arhitektonska vrijednost“, istakao je Somers.
U “Martin's Patershofu postoji čak i uslov da crkva može da vrati zgradu ako joj ponovo bude potrebna. Elementi hotela izgrađeni su na čeličnim gredama i mogu se potpuno rastaviti i ponovo izvaditi.
Vrijednost dizajna posebno je jasna u crkvi svetog Antuna Padovanskog u Briselu, koja je pretvorena u penjački klub.
Zid namenjen penjanju sad se takmiči sa vitražima.
“Vitraži donose pravu svjetlucavu i toplu svjetlost kada sunce prođe kroz njih, tako da zaista možemo osjetiti prisutnost ostataka crkve. Oltar je još na mjestu, tako da smo okruženi ostacima i to nas podsjeća gdje se zapravo nalazimo“, navodi Kiril Vitok, suosnivač kluba.
Također u Briselu, noćni klub “Spirito” preuzeo je anglikansku crkvu, a kao svoj logo ima crtež sveštenika koji ljubi časnu sestru. To nije baš ono što je biskup Boni imao na umu. Smatra da čak i ako je rimokatolička religija na izdisaju, osjećaj sakralnog ili potreba za promišljanjem i dalje su prisutni u društvu bilo da je neko religiozan, agnostik ili ateista.
Zbog toga za Bonija nema razloga da se crkve pretvaraju u supermarkete ili diskoteke.
“To su mjesta za razmišljanje. I nije li upravo to ono o čemu bi crkva trebalo da se brine?“
Vjeruje da bi najuspešnija prenamjena bila predaja crkvi drugim hrišćanskim zajednicama, bilo da su koptske ili istočnoevropske.
Priznaje kako se nekad umori samo od pogleda na povorku onih koji žele da prenamjene prazne rimokatoličke crkve. Dodaje kako mu je teško kad se pojavi agent za nekretnine.
“Oni vide mogućnosti. I ne možete vjerovati, odjednom, koliko pobožni postaju kad im se ukaže finansijska prilika. Odjednom su pobožniji od časne sestre“, naglasio je.
Poznajući istoriju hrišćanstva, Boni gleda dugoročno jer bliska budućnost ne izgleda svjetlo.
“Svakih 300 godina smo skoro morali da počinjemo ispočetka. Nešto novo će se dogoditi, siguran sam. Ali treba vremena“, uvjeren je.
