Malo je poznato da su fašisti pokušali da ukinu tjesteninu, ali ne i kako je nastao rat za italijansko nacionalno jelo.
Da su fašisti bili grozni – znamo. Ali da su pokušali da ukinu tjesteninu, nismo mogli ni da zamislimo, prenosi Pun kufer.
Sve je počelo s italijanskim književnikom Tomasom Marinetijem, začetnikom futurizma. Futurizam je bio kulturni pokret početkom 20. vijeka koji se razvio u Italiji, ali nije imao ništa od tradicionalne italijanske duše koju toliko volimo.
Divljenje nad razvojem tehnologije i čovekovom pobjedom nad prirodom rezultiralo je u opsesiji automobilima i avionima, pa čak i veličanju oružja i rata.
U tom stilu, Tomaso Marineti je 1930. godine, obraćajući se prisutnima na jednom banketu, izjavio kako je tjestenina hrana koja ljude navodi na pogrešnu misao da je u pitanju hrana.
Smatrao je da zapravo nije uopšte hranljiva i čini ljude teškim, sporim i pesimističnim. Tako je, svjesno ili nesjvesno, započeo rat protiv tjestenine.
Borba protiv tjestenine je čak i Hitleru bila glupa
Dok je dio Italijana vjerovatno pao u nesvjest od ovog bogohuljenja, drugi dio se složio s Marinetijem.
Nažalost, baš taj drugi dio je bio politički uticajan, dovoljno da može početi s konkretnim potezima usmjerenim protiv najdraže hrane. Bili su to fašisti predvođeni Benitom Musolinijem.
Musolini i Marineti čak su u jednom trenutku blisko sarađivali kako bi ostvarili političke ciljeve na kraju Prvog svetskog rata, a premda su se kasnije pomalo distancirali, ujedinila ih je ova neobična ideja – da objave rat tjestenini.
Bilo je tu i praktičnih razloga. Musolinijeva vlast pokušavala je da odmakne Italiju od uvozne pšenice, pa su umjesto tjestenine promovisali rižu.
Krajem 1920-ih osnovan je čak i Nacionalni odbor za rižu, a počeo je da se slavi i Nacionalni dan riže.
Možda zvuči neobično, ali riža je zapravo prilično lako uzgojiva, naročito na sjeveru Italije – u regijama kao što su Lombardija, Pijemont i Veneto, a brašno bi se moglo uvoziti iz Turske. Proizvodnja riže bi time bila lakša i jeftinija jer bi se oslanjala na besplatan rad žena, odnosno domaćica.
Uostalom, to bi više nahranilo zemlju koja je iz Prvog svetskog rata izašla gladna – Italijani su, naime, konzumirali najmanji prosečni broj kalorija u zapadnoj Europi.
Futuristi su ove akcije poduprli svojim teorijama i ideologijom. Nakon slavnog Futurističkog manifesta sada su objavili Manifest futurističkog kuhanja u kojem su obožavaoce tjestenine opisali kao one koji su okovani njenom kuglom i lancima, poput osuđenika na doživotnu kaznu, te kao one koji nose njene ruševine u svojim želucima poput arheologa.
Prosto nije bilo dovoljno samo reći – ugljeni hidrati su loši za vaše zdravlje.
Futuristi su vjerovali kako je budućnost hrane u suplementima, pilulama, praškovima i veštačkim dodacima koje će stvoriti vrsni naučnici i hemičari.
Jednom kada prestanu da se “ubijaju” u tjestenini, Italijani će opet dosegnuti nebesa i nacija će ponovno biti velika. Ideja je odjeknula svetom koji se zgrozio nad time što se događa u Italiji.
Američki novinar Ernest L. Mejer je poručio Marinetiju kako “u njegovoj duši nema poezije, a njegovom nepcu nedostaje duhovitosti”. Reagovao je i gradonačelnik Napulja koji je, potresen, izjavio kako čak ni anđeli u raju ne jedu ništa osim špageta u umaku od paradajza.
Marineti je na to odgovorio kako je to samo potvrda neprivlačne monotonije raja i života anđela, pokazavši time kako mu zaista ništa nije sveto.
Srećom, prije nego je Italija u ovom propagandnom ratu skoro izgubila nacionalno jelo, dogodio se sukob između fašista i futurista, pri čemu je džihad protiv tjestenine pao u drugi plan.
Tome je pomogao i Hitler koji je osudio futuriste i modernu umjetnost za degeneričnost i judaizam. Bizarno, no dovoljno da spasi tjesteninu nakon što je Musolini izvagao savezništvo s futuristima i nacistima, te zaključio kako mu je Hitler ipak bolji prijatelj.
Rat protiv tjestenine je obustavljen, a nastavio se na drugim frontovima.
