Globalne krize snabdijevanja naftom postojale su 1973-74, 1978-80. i 1990. godine i sve su bile izazvane događajima na Bliskom istoku
Međutim, nikada nije bilo svjetske gasne krize, kaže Robin M. Mils, izvršni direktor kompanije Kamar Energija i autor bestselera “Mit o naftnoj krizi”.
On smatra da će se globalna gasna kriza “tek zakuhavati”.
“Sada smo usred jedne (gasne krize), pri čemu nismo blizu početka njenog kraja, već vjerovatno blizu tačke njenog početka. Situacija će sigurno postati mnogo gora”, naveo je Mils, prenosi u svom biltenu Agencija za energetiku Srbije (AERS).
Kako kaže, globalne gasne krize ranije nije moglo biti, jer je tržište gasa globalizovano tek u posljednjoj deceniji.
Cijene gasa su u većem dijelu tog perioda u ključnim svjetskim potrošačkim područjima bile historijski niske.
Mils napominje da su investicije presušile i da je Holandija odlučila da zatvori svoje ogromno polje Groningen zbog zemljotresa izazvanih fraking metodom vađenja gasa, čime je ugašen ključni izvor fleksibilnog snabdijevanja u Evropi.
Također, kapacitet izvoza tečnog prirodnog gasa (TPG ili LNG na engleskom) snažno je rastao do 2020. godine, a pokretale su ga Australija, Rusija i SAD, što je bio rezultat ranije odobrenih projekata.
Tri faktora su, kako se navodi, preokrenula srednjoročni trend opadanja cijena gasa.
Prvi je bila odluka Pekinga iz 2017. da kao izvor grijanja domova i industrije, zamjeni ugalj gasom.
Ove godine Kina je pretekla Japan kao prvi svjetski uvoznik TPG-a.
Drugi faktor je bio velika potrošnja gasa zemalja širom sveta sa izlaskom iz pandemije koronavirusa.
Cijene TPG-a su bilježile 2020. godine rekordno niske vrijednosti tokom karantina zbog kovida-19, ali su se potom ponovo vratile na vrhunske vrijednosti početkom 2021.
Treći faktor je ruski rat u Ukrajini, koji je već napregnutu situaciju na evropskom tržištu gasa dodatno zategao, navodi Mils.
SAD i Velika Britanija su već zabranile uvoz gasa iz Rusije.
EU je, podsjeća se dalje, stavila ugalj pod zabranu, razmotriti će i zaustavljanje kupovine nafte i pokušati da smanji upotrebu ruskog gasa za dvije trećine do kraja ove godine, a potpuno prije 2030. godine.
Dok nafta i ugalj mogu da se preusmjere ka drugim kupcima, gas se oslanja na fiksne cjevovode. Tako se 83 posto ruskog gasa izvozi gasovodima, a od toga 85 posto je usmjereno ka Evropi.
Planovi za slanje više gasa u Kinu biće dugotrajni, skupi i mnogo manje isplativi.
Novi ruski TPG projekti su, također, bili ključni dio očekivane buduće ponude.
Oni će sada biti dugo odgađani zbog nedostatka pristupa finansijama i tehnologiji i izbjegavanju kupaca da kupuju ruske energente.
Od početka rata dotok ruskog gasa u Evropu je, kako se navodi, zapravo povećan.
Kontinent plaća oko 700 miliona dolara dnevno za rusku naftu, 400 miliona dolara za gas i 22 miliona dolara za ugalj.
Ako Brisel uvede potpuni embargo na ruski gas ili uvede poreze, carine ili depozitne račune kako bi smanjio priliv prihoda Rusiji, Kremlj će vjerovatno uzvratiti, prenosi AERS.
“Uklanjanje ruskog izvoza, odnosno četvrtine ukupnog svjetskog izvoza, ravno je eliminisanju ponude cijelog bloka zemalja Perzijskog zaliva i Iraka iz globalne prodaje gasa”, konstatuje Mils.
Zemlje skladište dosta gasa, ali je to za zadovoljavanje sezonskih (obično zimskih) potreba.
Postrojenja za izvoz TPG-a obično rade blizu maksimuma. Sjeverna Amerika može da ponudi još gasa iz škriljaca, ali to ne može ići u izvoz bez rezervnih kapaciteta za pretvaranje gasa u tečno stanje.
Kratkoročno i srednjoročno, gasna kriza će biti ekonomski i ekološki destruktivna, što će dovesti do oživljavanja uglja i mazuta, jer će Evropa i Azija ući u cjenovni rat za TPG, zaključio je Mils.
