Razgovarao : Tarik Kapetanović
Mensur Demir je na prvi pogled jednostavan momak čija je opsesija slikarstvo i arhitektura. Kaže da je počeo slikati od kada zna sebe a ozbiljnije se slikarstvom počinje baviti još davne 1995. godine. Prvu samostalniu izložbu je imao u Minhenu 1997. godine a već 2000. upisuje Arhitektonski fakultet u Sarajevu koji završava u roku. Danas je asistent na fakultetu i profesionalni arhitekt. Njegovu stalnu postavku možete pogledati na blogu www.mensur.tumblr.com. Za www.box.ba Mensur govori o umjetnosti i karakteru umjetnika koji je u našem društvu često neshvaćen i ignorisan.
U čemu pronalaziš inspiraciju za slikanje?
Slike dolaze same, kroz život i emocije, ljudi su mi najveća inspiracija i zato je jako prisutno miješanje figurativnih elemenata, lica, tijela sa ornamentima. Ljudi su emocija, ornamenti su struktura, poruka, nametnuta misao. Dualizam, kontrast – slobodno i rigidno, vezano to se osjeti u radovima.
Da li slijediš uzore i ko je uticao na tvoje stvaralaštvo?
Mislim da se uzori ili bolje rečeno uzorci sami nameću u ovom vizualno pretrpanom svijetu. Često se danas koristi poređenje sa dj-ingom i sampling-om poput miksanja uzoraka zvuka u nove kompozicije. U nekoj ranoj fazi moje stvaranje je bio jedan divlji mix pop-art-a, graffiti ili street art-a, surfanje kroz historiju umjetnošću. Ne treba biti opterećen etiketama, nomenklaturom stilova. Sada sanjam radove, ćejfim u slikama koje mi se vrte glavom.
Da li je slikanje prvenstveno vlastiti čejf ?
Ako nešto voliš da radiš onda je taj rad uvijek ćejf. Pitanje ćejfa si više postavljam kao arhitekt – ako moram kreirati prostor za ćejf, za užitak, hedonizam ili odmor. Kao slikar – nisam si nikada to pitanje postavio. Previše pitanja usili kreaciju kakvo je slikarstvo dok se kreacija arhitekture zasniva na pitanjima i odgovorima.
Koliko vremena je potrebno da bi se napravila slika?
Onoliko koliko je potrebno da se zamisli, rodi u mašti. I u slikarstvu i arhitekturi najviše vremena uzima donošenje odluka, formiranje ideje u glavi. Nekad je to blic, munja a ponekad duži proces, sazrijevanje. Da sam robot-printer mogao bih reći da po metru kvadratnom monochrome ili full color mi treba 12,56 minuta.
Kako vidiš sebe za deset godina?
Balkan, BiH je u svakom pogledu fuga, razdjelnica upravo ta fuga uvijek radi, šta god se napravi na njoj. Ako nije elastična ona puca, kolabira i deformiše se trajno. Mislim da je nemoguće praviti prognoze. Razmišljanje o predalekoj budućnosti tipa deset godina me nekad čini nesretnim.
Misliš li da se u BiH može živjeti od slikarstva ?
Generalno – teško! U BiH se živi jedino od snalažljivosti. Ne postoji profesija koja garantuje uspjeh, a možda nema ni profesije s kojom si osuđen na propast. Tržište traži šarenilo zanimanja jer je i šarenilo potražnje, to je moje neko naivno gledište na poslovni svijet. Slikarstvo se uvijek borilo između dekoracije i medija. U BiH je potrebno nenormalno puno sreće i rada za nešto što bi trebalo biti normalno tj. za puku egzistenciju.
Može li prosječan Bosanac i Hercegovac razumjeti tvoj umjetnički rad?
Allen gut sein ist schlimm. Svima valjati – ne valja. Iznenađuju me uvijek nanovo reakcije. Desila se neka vrsta inverzije – starijim ljudima se moji radovi više sviđaju nego „progresivnoj“ omladini.
Šta danas prodaje sliku ?
Hm, da znam odgovor na to pitanje – vjerovatno bih bio materijalno jako bogat čovjek. Možda onaj nepredvidivi moment – moment zavođenja – kada se neko prepozna u onom drugom, poput refleksije.
Imaš li neki savjet za talentovane kreativce koji žele postati umjetnicima?
Raditi, samo raditi – na sebi, na djelima, na povezivanju s drugima sličnima – ne obazirati se – koliko je moguće, na kritike, na materijalizam oko nas, niti na druge umjetnike. Crpiti inspiraciju iz života, recimo iz Balkana koliko god da je bizaran. Ne obazirati se na norme stvaranja, klišee, – personality goes a long way. Eksperimentisati, razmišljati, djelovati.
