„Ukrajina može do mira jedino ako Rusiji ustupi dio svoje teritorije”, mišljenje je Jensa Stoltenberga, aktuelnog generalnog sekretara NATO-a. „Pitanje je samo koju cijenu ste spremni da platite za taj mir, koliko teritorije ste spremni da žrtvujete, koliki dio nezavisnosti, suvereniteta, slobode ili demokratije. Radi se o veoma složenoj moralnoj dilemi”, objasnio je, dodavši da je alijansa spremna da podrži režim Volodimira Zelenskog, ali i da će učiniti sve što je potrebno kako bi izbjegla otvoreni sukob s Rusijom.
Sličnog je razmišljanja i Hju de Santis, zadužen svojevremeno u administraciji američkog predsjednika Ronalda Regana za kontrolu zapadnog vojnog saveza: „Pobjeda na bojnom polju, uključujući i povratak Krima pod jurisdikciju Kijeva, kao i obnova ukrajinskog teritorijalnog integriteta, svakako bi bili kazna za Rusiju. Međutim, da li je sve to vrijedno još veće nesreće, mogućnosti prerastanja rata u hemijski, pa čak i nuklearni? Vašington mora da ubjedi Kijev da počne da pregovara s Moskvom. Vojna pobjeda armije Volodimira Zelenskog se ne vidi ’ni u kartama’ i pregovori su jedini realističan izlaz”, zaključuje De Santis.Podsetimo, na samom početku tzv. specijalne operacije Moskva je istakla nekoliko svojih ključnih ciljeva – ostanak Krima pod suverenitetom Rusije, suštinska autonomija za Donbas, vojna neutralnost, demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine. Dosadašnji tok rata pokazao je da su zadati ciljevi ostvarivi.
Na stranu izjave Stoltenberga i De Santisa, primjetno je da se opšta slika o ratu u Ukrajini sve više mijenja. Početni pritisak Vašingtona na evropske saveznike da podrže Zelenskog očigledno je bio pravovremeno tempiran, pošto je veliko pitanje da li bi i u sadašnjim okolnostima bio jednako uspješan. Sve ono što je prije jedva tri mjeseca urađeno „na bum” – glasne osude ruske agresije, prekid političkih, društvenih, kulturnih, sportskih kontakata s Moskvom, pa čak i neuobičajeno žestoke ekonomske sankcije – Zapadu se u međuvremenu vratilo kao bumerang.
U svjetskim medijima sve su glasniji komentari i da Zelenski nije čovjek s kojim bi Rusija mogla da sklopi sporazum koji se ne bi sveo tek na bezuslovnu kapitulaciju Ukrajine. Takav kraj bio bi veliki šamar za Zapad, a posebno za SAD, koje su u ovdašnja dešavanja uložile, i još uvek ulažu, milijarde dolara. A da je bivša sovjetska republika samo „bojno polje” u ratu velikih svjedoče i najnovije izjave pojedinih analitičara u Vašingtonu, prema kojima cilj SAD i nije „oslobađanje Ukrajine od zavojevača” koliko namjera da ovaj sukob po Rusiju bude što skuplji.
Na Zapadu već užurbano traže pravi način kako da okončaju ukrajinsku dramu. Neki krugovi u Londonu predlažu stvaranje novog vojnog saveza u koji bi, pored Velike Britanije, ušle Poljska, Litvanija, Letonija, Estonija, Ukrajina, pa možda Turska. I sve uz blagonaklono gledanje SAD. Bila bi to svojevrsna politička, ekonomska i vojna alijansa, praktično, alternativa EU, koju su Britanci nedavno samovoljno napustili. Primjetno izostavljanje iz cele priče jakih igrača, poput Njemačke ili Francuske, nedvosmisleno ukazuje na želju i potrebu Londona i Vašingtona da povrate svoje vidno poljuljane pozicije na Starom kontinentu.
Istovremeno, francuski predsjednik Emanuel Makron predlaže stvaranje zajednice država koje dijele zajedničke demokratske vrijednosti i čije članice bi mogle postati i države (uključujući nas na Balkanu) koje su za sada tek kandidati za ulazak u EU. Ovaj savez ne bi bio alternativa uniji, niti bi zamijenio Savjet Evrope ili Organizaciju za evropsku bezbjednost i saradnju. O prijedlogu francuskog predsjednika trebalo bi da se raspravlja 23–24. jula na samitu u Briselu.
Izgleda da se vreme kada će generale zamijeniti političari sve brže približava. Nepoznanica ostaje ko će u ime Ukrajine stati nasuprot ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Nema sumnje da u Kijevu o tome uveliko razmišljaju. Po nekim analitičarima, rešenje bi moglo biti prihvatanje nezavisnosti Donbasa (prethodno overene referendumom tamošnjeg življa), tako da bi na megdan Zelenskom izašao neko od predstavnika te novoformirane zajednice, što bi Putinu omogućilo da se malo skloni u stranu i na taj način još jednom dokaže da protiv Ukrajine i nije vođen rat, nego „specijalna operacija”.
Kada sve bude okončano, rezultat će biti onakav kakav su mnogi predviđali još prije stotinak dana. Rusija proširena na Donbas, a možda i celu crnomorsku obalu Ukrajine, ojačano međusobno nepovjerenje među evropskim državama kao i prema sabraći sa zapadne strane Atlantika, stvaranje paralelnih institucija, novo gomilanje birokratije, muke s pridošlicama iz Ukrajine, opšti pad standarda…
