Piše : Tarik Kapetanović
Sinoć sasvim slučajno pogledam film iz davne 1978. godine, kreiran godinu prije mog rođenja.
Izvanredan glumac Rade Šerbedžija glumi siromašnog studenta koji želi da postane poznati kompozitor. Različite životne okolnosti na koje svi nailazimo mu stoje na putu sve dok ne uđe u kuću bogatog partijskog funkcionera koji je uselio u kuću bogate jevrejske porodice koje više nema.
Student ženi kćer partijskog funkcionera i tako počinje njegova karijera.
Ubrzo komponiranje stavlja po strani ali politika gradi njegovu karijeru dok on obavlja poslove koji nemaju nikakve veze s njegovom strukom.
Iako ne može napisati niti jednu notu svi govore o njemu, kolege ga hvale i politički mentori zakazuju unaprijed hvaljenu simfonijsku operu koja je napisana radovima kolege koji za svoj siromašni život zarađuje svirajući u lokalnom kafeu. Prevara je evidentna ali se brzo zataškava a lažni maestro izvodi svoje djelo kao svoje i svi mu aplaudiraju i kliču mu.
Istaknuti hrvatski reditelj Rajko Grlić je očito još davne 1978 znao gdje je bit prevare ovog društva i da se uspjeh ne ulaže trud nego političke i sve druge veze koje projektuju i pripremaju one koji su predodređeni za uspjeh. Reditelj je očito znao i da samo sistemsko ulaganje u PR može donijeti rezultat te da mediji mogu lako odrediti ko je uspješan a ko nije te da ta priča o uspjehu može trajati bez obzira na skandale i očite prevare ali i neznanje i odsustvo rezultata.
Jasno je da se cijeli koncept može posmatrati i iz naše prizme 42 godine nakon što je film završen.
Zbog toga ne čudi ni fotografija koju jutros s oduševljenjem dijele mnogi portali, Facebook grupe i pojedinci nošeni idealima vremena o kojem su pjevale legende poput Zdravka Čolića i Davorna Popovića.
Međutim ko je dječak pored njih pitati će se svi, neki će portali navesti to kao naslov kako bi privukli klikove.
Radi se o fotografiji koja je po nekim izvorima nastala u Sarajevu a neki kažu da je sve ipak bilo u Trstu 1972.
Na fotografiji rame uz rame sa muzičkim zvijezdama o kojima toliko znamo je dječak čije je ime Zvonimir Đukić rođen 1963 u Jugoslaviji u malom mjestu Vrnjačka Banja.
Ova priča ne bi imala smisla da ovaj dječak sa slike nije samo malo kasnije postao Đule i to ne bilo koji Đule nego Đule Van Gogh.
Kako piše u svojoj životnoj priči Đule je sa svojim roditeljima putovao po Jugoslaviji, zbog čega je to bilo tako ne znamo ali znamo ko je u tom periodu tako često putovao i mijenjao mjesto boravka.
Najčešće su to bila vojna lica i njihove porodice pa je i Đule bio jedan od onih koji su rođeni u Vrnjačkoj Banji a nakon samog rođenja su doneseni u Beograd.
Kako sam kaže Đule nije dobio nadimak po prezimenu već po lupanju po školskoj klupi i ritmu koji je navodno imao kao dječak. Đule piše i da ga je razrednica tako prozvala zbog lupanja jer je pucao kao topovsko đule.
Nešto kasnije mu je rekla da to nije bilo zbog toga što je mali i kockast već zbog toga „što jako udara, a pravi muškarac bi uvek trebao jako da udara“.
Zanimljivo ja sam u školu išao nakon Đuleta i nisam smio ne da udaram nego da dišem u klupi a kada bi slučajno šiljalo palo na pod mislio sam šta će reći moja razrednica majci i ocu kada dođu na roditeljski, sigurno ne da „pravi muškarac treba uvijek da jako udara!“
Međutim ništa nije neobično pa ni to da Đule već s deset godina ima sliku sa Zdravkom Čolićem i Davorinom Popovićem u Trstu a da s 13 kako i sam piše u svojoj životnoj priči odlazi auto stopom čak do Engleske koja je uvijek bila omiljena destinacija djece komunizma.
Manje poznate ture su mu u 13 godini bile one autostopom do Istre zatim brodom do Rijeke i Splita a onda Bola pa sve nazad preko Igmana do Beograda. Međutim Đule ima i jednako talentovanog brata Ljubomir Đukić – Ljubu koji je boljim poznavaocima poznat kao jedan od osnivača muzičke grupe Električni Orgazam.
Zaista je nevjerovatno s kojim lakoćom i uspjehom djeca komunizma pokazuju i prezentuju svaki talenat pa i onaj muzički ali kako i neće kad su ih već razredne učile da trebaju da udaraju muški!
Međutim ko je nama kriv što nismo kao Đule ili njegov brat Ljuba, što nismo stvorili Van Gogh niti Električni Orgazam, što nismo sa 13 otišli u London nego smo bili zatvoreni u ratnom Sarajevu na koje je padalo hiljade granata na dan i nismo mogli nos promoliti izvan haustora.
Ko nam je kriv što 1978. godine nismo bili u Engleskoj na koncertu Bob Dilana niti 1979. godine na koncertu grupe Led Zeppelin.
Ko nam je kriv što nismo ostavili pravo i što nismo kao Đule jednu godinu čistili za dvije i što nismo napustili fakultet radi ljubavi ka muzici nego smo se nakon fakulteta prijavili na BIRO dok je Đule zatvorio index otišao s fakulteta i nikada se nije bavio ni diplomatijom niti advokaturom a mogao je baš to!
Ko je nama kriv što smo naivni i što ne slušamo Ljubu i Đuleta, Rimtutituki i Van Gogh, što ne doživljavamo električni orgazam kada Đule izjavi „da u životu u suštini ništa ne možeš da propustiš, jer je sve suđeno“.
Na kraju nije Đule kriv, on je topovsko đule koje udara muški i koje je naučeno da udara muški i topovsko đule koje učiteljica ni razrednica nisu vukle za solufe dok je lupao po klupi iz nekih svojih razloga, Đule je đule jer zna kako se priča priča, nama naivnima koji vjerujemo da nas život kako kaže Đule sprema za velike i male poduhvate onako kako se Njegovom veličanstvu životu to dopada.
Mi nismo Đule, nismo ni Ljuba a oni jesu Van Gogh i Električni Orgazam i imaju sliku sa Čolom i Pimpekom kad su imali samo 10 godina, pa wow to ne može svako ali ostaje pitanje ko može, očito može maestro i mnogi koje spremaju ili su ih spremali da postanu maestri naših naivnih glava a kada mogu i kada smo glupi neka nastave svoj posao za koji su spremani, što kažu braća iz Crne Gore …
„Bravo im se“, bravo maestro!
