22 Maja, 2024

Prijava

Orhan Pamuk o zemljotresu: Nikada nisam vidio da je narod toliko bijesan

Turski pisac i nobelovac Orhan Pamuk napisao je tekst koji su prenijeli mediji, povodom katastrofalinih zemljotresa koji su pogodili tu zemlju i odnijeli hiljade života.

Pamuk, između ostalog, piše:

Snijeg koji je povremeno padao u toku noći i jutra prekriva ruševine zgrada od po petnaest-šesnaest spratova kao i onih od dva-tri sprata koje su se srušile za tri do pet sekundi, skriva sav bol zemljotresa, one koji su poginuli kao i one koji trenutno umiru.

Ljudi koji su tu živjeli, oni koji su se spasili iz svojih domova uništenih u snežnoj i tamnoj noći i ostali preživeli srećnici vjerovatno su otišli negdje drugdje da se sklone od hladnoće. Nema nikog ni da traži ni da se raspituje, vjerovatno zato što nema drugih preživjelih iz ove kuće.

…Prema podacima koje je država objavila, u regionu je uništeno ili oštećeno oko sedam hiljada objekata. Kao što se objavljuje manji broj poginulih, krije se i broj uništenih objekata. Nema informacija o tome šta se dešavalo u manjim gradovima i mjestima pošto je struja isključena, mobilni telefoni nisu radili zbog prekomernog opterećenja, a putevi su zatvoreni. Čitamo na Tviteru da su neki manji gradovi potpuno uništeni, ali da li je to istina?

Ima povrijeđenih i onih koji umiru na hladnoći, zarobljenih pod ruševinama i gomilom betona kao djevojčica tužnih očiju. Ako je u svakoj srušenoj zgradi bilo troje koji su čekali da ih neko spasi dok su oplakivali mrtve i zatrpane članove porodice, možemo zaključiti da je blizu dvadeset hiljada ljudi čekalo pomoć ispod i u gomilama betona na koje je napadao snijeg. Stručnjaci i obučene osobe koje su trebale da stignu do njih, žale se na nedostatak prevoza na aerodromima i putevima.

Čak su i najveće medijske, novinske i televizijske kuće tek nakon pola dana uspele da stignu do velikih gradova koji su se posle zemljotresa pretvorili u pakao zbog srušenih aerodroma i zatvorenih puteva. Pola dana nakon katastrofe milioni ljudi su na snežnim, kišnim i vjetrovitim ulicama, uplašeni i ljuti, čekali pomoć.

Prema podacima koje je iznijela država, zemljotres je pogodio oko 13.5 miliona ljudi. Ono što ovu katastrofu čini još strašnijom (apokaliptičnom) jeste drugi zemljotres jačine 7.7 stepeni koji je udario devet sati nakon prvog, noćnog zemljotresa od 7.8 stepeni.

Ovaj drugi zemljotres, čiji je epicentar bio udaljen oko sto pedeset do četiri stotine kilometara od epicentra prvog, priredio je horor scene milionima ljudi koji su već bili na ulicama zbog naknadnih potresa od prvog zemljotresa. Masa koja je na ulicama tražila pomoć ili parče hljeba, koja se vratila na ruševine šesnaestospratnica da golim rukama skuplja ostatke, i koja je tražila toplo, zatvoreno mjesto za sklonište, snimala je mobilnim telefonima zgrade koje su se od drugog zemljotresa brzo, u oblaku prašine, rušile kao kule od karata, uzvikujući povremeno: “Bože, Bože!“ Mnogo je ljudi objavilo ove groteskne horor slike na društvenim mrežama bez komentara, bez jedne rečenice, čak i bez ijedne riječi.

Primijetio sam da te scene zemljotresa proizašle iz katastrofe ne samo da otkrivaju jedan osjećaj solidarnosti i uzajamne pomoći koji tera suze na oči, već podstiče njihove instinkte da dijele, traže druge svjedoke, ostave trag i da se oglase. U centru svakog velikog grada pod ruševinama svi kojima je pružen mikrofon da nešto kažu vikali su: “Snimaj, snimaj, treba nam pomoć, treba nam hljeb, gdje je vlada, gdje su spasilačke ekipe?!“

Pomoć je poslana, ali kamioni s njom su na stotine kilometara od regija koje je zadesio zemljotres, satima čekaju pod snijegom na zakrčenim putevima. Oni koji su izgubili svoj dom, porodicu, svoje voljene, sve što su imali, vide da niko ne interveniše na požare koji su izbili u njihovim gradovima i zaustavljaju vladina vozila, policiju, službenike koje spaze, pa počinju da se bune. Nikada ranije nisam vidio da je narod toliko besan.

Ovaj zemljotres je najveći koji je zadesio Tursku u poslednjih osamdeset godina. Što se tiče velikih zemljotresa koje sam ja doživio iz bliža ili iz daleka još od mog djetinjstva, to je četvrti. Nakon zemljotresa koji je zadesio Mramorno more 1999-te, ispunjen osjećanjem odgovornosti i krivice otišao sam u Jalovu, jedan od gradova koji je bio sravnjen sa zemljom.

Satima sam hodao među ruševinama govoreći da ću možda moći da podignem neki kamen, a vratio sam se ne mogavši nikome da pomognem. Iz poruka postavljenih na društvenim mrežama saznajem i da u najvećim gradovima uništenim zemljotresom ima doktora koji su samoinicijativno došli iz daleka da pomognu, međutim ne postoji autoritet, niko zadužen da ih usmjeri. Još jedna stvar koju narod ne može da prihvati je i da su neke od državnih bolnica srušene.

Dvije su poruke koje šalju oni koji na društvene mreže, ne ostavljajući nikakav komentar, kače video klipove snimljenih apokaliptičnih scena katastrofe i užasa zemljotresa koji su doživjeli u svojoj kući. Prva je ona koja se izražava čuđenjem i njihovim pozivom Bogu: zapanjujuća, šokantna veličina katastrofe. Veoma je teško da čovjek sačuva hladnokrvnost, sposobnost da doživi svoja uobičajena svakodnevna osjećanja, te da logično postupa pred ovakvim užasom. Zbog toga je prisutan spontani osjećaj solidarnosti i uzajamnog pomaganja. Ali zato je druga poruka, osjećanje napuštenosti, očajanja i nespremnosti koje je osjetila cijela država, zastrašujuća koliko i zemljotres.

Narod zaskakuje spasilačke ekipe koje prve stižu, sa “Gdje ste do sada!“…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i uključite se u našu Viber zajednicu.

Podjeli: