U Decembru 1994. godine u Budimpešti je potpisan sporazum na osnovu kojeg su Ukrajina, Kazahstan i Belorusija predale Rusiji nuklearno naoružanje zaostalo iz Sovjetskog saveza – Ukrajina 1900, Kazahstan 1.400 a Belorusija 100 bojevih glava. Oružje iz Ukrajine i Kazahstana je uništeno dok su bojeve glave iz Belorusije dijelom uvrštene u nuklearni arsenal Rusije.
Garanti Budimpeštanskog memoranduma bili su Amerika, Velika Britanija i Rusija. Najviše je dobila Amerika koja je na taj način parafirala propast svog arhi-neprijatelja – Sovjetskog saveza. Ukrajina, Belorusija i Kazahstan su se oslobodili vrućeg krompira jer kao zemlje u tranziciji, nisu mogle da plaćaju izuzetno skupo održavanje i obezbjeđenje nasleđenog nuklearnog arsenala.
U Ukrajini su postojali prijedlozi da se do nuklearnog oružja zadrži. Makar u simboličnom broju. Ali, dovoljnom da bude garant bezbjednosti. Ukrajina je imala sve potrebne resurse za to – ljude i infrastrukturu. Komandant tih snaga trebao je da bude general pukovnik Volodimir Tolbuko, koji je bio na čelu strateških raketnih snaga SSSR-a.
Strateški bombarderi
Osim toga, Ukrajini je preostao i značajan broj aviona koji su mogli da nose nuklearno oružje – bombarderi Tu-22, Tu-95 i Tu-160. Zbog ekonomskih problema to je bio svojevrsni kamen oko vrata Kijeva koji je recimo, za svaki trenažni let Tu-160, morao da obezbjedi 40 tona kerozina. Za let sa krajnjim doletom tog aviona, potrebno je čak 170 tona goriva a jedan od nepremostivih problema bila je nabavka delova iz zemalja koje su nastale raspadom SSSR-a.
Amerikanci su željeli da strateški avioni budu uništeni. Vašington je vršio konstantan pritisak zbog čega su Ukrajinci uništili dva Tu-160, od kojih je prvi, sa oznakom „crveni 24” isečen sa samo 466 sati naleta. Drugi, „crveni 14” koji je proizveden 1991. godine, uništen je sa samo 100 sati naleta. Za strateški bombarder taj nalet je ravan nuli.
Rusi su poslali poruku Kijevu da žele da otkupe avione tipa Tu-160 i Tu-95. Istovremeno, Vašington je poručio da svi avioni moraju da budu uništeni, osim tri Tu-160, sa pratećim delovima, koje je Amerika željela da koristi za testiranje raketa „pegazus ”. Ipak, Rusi su bili brži i ubjedljiviji tako da su kroz prebijanje duga za gas, dobili osam potpuno upotrebljivih Tu-160 i tri Tu-95, sa pratećim krstarećim raketama.
Integritet i Minski sporazum
Da se vratimo na Ukrajinu i nuklearno oružje. Taktičko nuklearno naoružanje sa njene teritorije je povučeno još 1992. godine dok je status nukelarne zemlje izgubila 2. juna 1996. godine. Ona je za uzvrat dobila obećanje da će biti poštovan njen suverenitet i teritorijalni integritet i da oružje Amerike, Velike Britanije i Rusije nikada neće biti korišteno protiv Ukrajine.
Aneksijom Krima i napadom na Ukrajinu, Rusija je pogazila Budimpeštanski memorandum. Prije toga, Ukrajina je, uz podršku Amerike, ignorisala Minski sporazum koji je trebao da donese prekid borbi u Donjecku i Lugansku. Pratktično, Ukrajina je počela da se cijepa unutar svojih granica, kao SFRJ. Rusija je priznala nezavisnost tih oblasti, nakon čega je 24. februara počeo rat. Ukrajina, opremljena NATO oružjem bila je spremna za napad što znači da ona nije sjdila skrštenih ruku. A, na pitanje da li bi Rusija napala Ukrajinu da je ona zadržala nuklearno naoružanje, možemo samo da nagađamo. Jedno je sigurno, svet bi strepio još više nego danas.
Šta vi mislite?
