Na današnji dan 5. decembra 1952. godine smrtonosni smog uzrokovan kombinacijom industrijskog zagađenja i vremenskih uslova je prekrio London. Prema savremenim procjenama oko 12.000 ljudi je smrtno stradalo od posljedica ove pojave.
Fenomen “londonske magle” dugo je prethodio krizi ranih 1950-ih. Zagađena magla bila je problem u Londonu još u 13. stoljeću, zbog spaljivanja ugljena, a situacija se samo pogoršavala kako se grad nastavljao širiti. Pritužbe na dim i zagađenje povećale su se 1600-ih, kada je pod kraljem Jakovom I. donesen krajnje neučinkovit zakon kako bi se ograničilo spaljivanje ugljena. Brzo rastuća industrijalizacija koja je započela u kasnim 1700-ima učinila je uslove još gorima.
Izmaglice nisu bile prirodne formacije atmosfere; vodena para bi se “zalijepila” za čestice koje su ispuštale fabrike na ugljen, stvarajući tamne i teške oblake koji su pogoršavali vidljivost. Ova vrsta magle kasnije je spajanjem engleskih riječi smoke i fog (dim i magla) postala poznata kao smog.
Zagađenje zraka doživjelo je vrhunac u 19. stoljeću širenjem industrijske revolucije i brzim rastom metropole. Bilo je to doba Londona živopisno prikazanog u romanima Charlesa Dickensa i Arthura Conana Doylea. Magle u Londonu trajale su sedmicama, a smrtni slučajevi povezani s zagađenjem zabilježeni su na nadgrobnim pločama početkom 19. stoljeća.
Veliki smog 1952. godine bio je katastrofa neviđenih razmjera. U cjelini, tokom 20. stoljeća magle u Londonu postale su rjeđe, jer su fabrike počele migrirati van grada. Međutim, 5. decembra nad Londonom se pojavila anticiklona, vremenska pojava visokog pritiska koji je uzrokovao temperaturnu inverziju pri čemu je hladni zrak bio zarobljen ispod toplog na visinama. Posljedično, emisije iz fabrika i kućnih požara nisu se mogle ispustiti u atmosferu i ostale su zarobljene u nivou tla. Rezultat je bila najgora magla uzrokovana onečišćenjem u historiji grada.
Vidljivost je u nekim dijelovima Londona bila toliko loša da pješaci nisu mogli vidjeti vlastita stopala. Osim podzemne, prijevoz je bio ograničen. Službe hitne pomoći nisu mogle da funkcionišu, ostavljajući ljude da sami pronalaze put do bolnica u smogu. Mnogi su jednostavno ostavljali automobile na cesti. Predstave i koncerti u zatvorenom su otkazani jer publika nije mogla vidjeti pozornicu, a kriminal na ulicama se povećao.
Došlo je do naglog porasta smrti i hospitalizacija povezanih s upalom pluća i bronhitisom, a krda goveda u Smithfieldu navodno su se ugušila do smrti. Iako je magla trajala pet dana, konačno se podigavši 9. decembra, ozbiljnost situacije nije bila u potpunosti procijenjena sve dok glavni registar nije objavio broj smrtnih slučajeva nekoliko sedmica kasnije, koji je iznosio oko 4000. Međutim, učinci smoga bili su dugotrajni, a današnje procjene govore da je broj smrtnih slučajeva bio oko 12.000.
Nakon događaja iz 1952. ozbiljnost zagađenja zraka u Londonu postala je neporeciva. U početku je sporo djelovala, ali je britanska vlada na kraju prihvatila “Clean Air Act” četiri godine kasnije, 1956. godine, kao direktan odgovor na smrtonosnu maglu. Zakonom su uspostavljena područja bez dima i ograničeno spaljivanje ugljena u kućama, kao i u industrijskim pećima.
Vlasnicima kuća ponuđena su bespovratna sredstva koja bi im omogućila prelazak na različite izvore grijanja, poput nafte, prirodnog plina i električne energije. Iako je promjena bila postupna, još jedna kriza sa smogom dogodila se 1962. godine. Zakon o čistom zraku općenito se smatra velikom pobjedom u historiji zaštite okoliša i sasvim sigurno je pomogao poboljšati javno zdravlje u Britaniji.
