Kada kažete da je intervju sa silovateljem skretanje pažnje sa pravih problema, na šta tačno mislite pod “pravi problemi”?
Analitičari, tviteraši, pa i neki novinari nisu prezali od iskazivanja stava “ko ovu dramu režira”, dok su se žene organizovale da idu ispred redakcije “Informera” i pokažu im šta tačno misle o njihovom intervjuu sa višestruko osuđivanim silovateljem povratnikom.
Od tih sveznalica mogli smo čuti da su u “intervju sa silovateljem umješane ruke nekog sa Andrićevog vjenca”.
“Naučili smo – taj sistem služi da se odvuče pažnja od njemu mnogo neprijatnijih i bitnijih tema. I uspjeva”, napisao je pobedonosno jedan od njih koji je “prozreo u srž problema”.
“Ubacila Udba kost sa silovateljem”, tvrdio je drugi.
U zavisnosti od toga na koju stranu naginju, pažnja javnosti se skreće sa različitih problema – za neke je to “zlokobni” popis stanovništva, za druge zaduživanje države, za treće prekid pregovora sa Evropskom unijom. Nekako je zajednički imenilac u gotovo svim konstatacijama “Kosovo” ili, što bi jedan napisao – “najvažnije nacionalno pitanje”.
Dok oni razbijaju glavu misleći o tome šta to ova vlast krije od nas, ženama razbijaju glave njihovi muževi, žene siluju njima bliski ljudi, ali i serijski kriminalci na ulicama. Na protestu održanom prije dva dana bilo je dosta mladih žena, onih kojima je od kada znaju za sebe Kosovo glavni problem, sa koga niko ne skreće pogled dok njih ubijaju u “sigurnim” domovima. Ni taj jedan trenutak pravedničkog besa nije im dozvoljen, jer dobra žena ne privlači pažnju na sebe. Ona ćuti i trpi.
“To je novinarstvo”
Megagrozota je predstavljena kao “megaekskluzivni” intervju i samim tim je diskreditovano ono čime dva dana kasnije pokušavaju da se “operu”. Sada govore da je riječ o pravom novinarstvu i da su oni željeli da ukažu na društveni problem kako bi se promjenili zakoni i kako bi žene bile bezbjednije.
Gdje je bilo razmišljanje o sigurnosti žena kada ste njihove strahove eksploatisali zarad klikova i profita?
Novinarstvo, ne samo u Srbiji, često zna da sklizne u propagandu i senzacionalizam. Sada nije skliznulo već se strmoglavilo u najgori mulj. Žrtve su dodatno žrtvovane, stare traume su probuđene, a svim ženama je, po milioniti put u životu, stavljeno do znanja da nigdje nisu bezbjedne. Počinioci su, s druge strane, motivisani da posmatraju zločin kao oslobađajući čin.
“To je novinarstvo”, kaže glavni i neodgovorni urednik. Nije. Ne bi trebalo da bude. Ako jeste, šta mi svi radimo ovdje?
U idealnom svijetu, način na koji se obrađuju određene teme mijenja se iz godine u godinu, zato što učimo nove stvari, zato što postajemo dodatno senzibilisani. Postoje smjernice za izvještavanje o osjetljivim temama kojima je u fokusu sigurnost žrtve. To jeste novinarstvo.
Glavni neodgovorni urednik se također branio time da svi svjetski mediji rade slične intervjue. Zaboravio je da pomene bitnu razliku da, i kada rade takve razgovore, svetski mediji ih rade tek kada su silovatelji u zatvoru i ne predstavljaju opasnost. Također, najčešće se pronađe mjesta i za kontekst, razgovara se sa stručnjacima, istražuju se društvene okolnosti i propusti u sistemu.
Prema tome, novinarka koja je radila intervju koja po svom priznanju “dva dana nije spavala” jer je tražila silovatelja da joj bude sagovornik, kao ni neodgovorni urednik, nisu imali dobru namjeru, ali vjerovatno nisu ni očekivali ovakve reakcije, jer im skandalizovanje nije strano.
Da li su, dakle, očekivali da će ovim pogled javnosti biti skrenut sa svih “pravih problema”? Možda, ali to govori koliko o njima, toliko i o nama.
A šta su pravi problemi?
Da se vratimo na promotere teorije skretanja pažnje – šta su stvarni problemi i zašto ženska bezbjednost ne spada u temu koja je vrjednija nego Kosovo ili je bar jednako vrijedna?
Nekom je ovaj intervju, a i protest koji je uslijedio, organizovala Udba, a neko zaista živi sa njegovim uzrocima i posljedicama svakog dana.
Samo dan nakon što su se žene, s pravom ljute, okupile ispred redakcije lista koji je, ovog puta možda na gori način nego ikada, zloupotrijebio ljudsku patnju i strah, objavljene su fotografije mlade žene i majke koju je pretukao muž. U Futogu je ženu izbo njen zet. To je samo jedan dan. Da li je to dovoljno stvarno za vas?
Stvarno je i to što se još uvijek ženama spočitava kako treba da žive, kako da rađaju ili ne rađaju. Stvaran je strah koji je konstantan i, što je najgore, koji često potiče upravo od najbližih članova porodice.
Stvarno je to što djevojkama govorimo da paze da ne hodaju mračnim ulicama, da paze da se “obuku pristojno”, da paze da “ne pričaju previše”… da ne izazivaju. Ćerke se vaspitavaju u konstantnom strahu i oprezu, pa se tako, nekad svjesno, nekad nesvjesno, na njih prebacuje odgovornost za njihovu bezbjednost.
Ne, odgovorni su oni koji iskoriste taj mrak da im naude. Odgovorni su i ovi koji održavaju taj mrak u životu smatrajući da im sam taj osjećaj nesigurnosti sa kojim žene žive daje neku superiornost.
Svaka ženska borba je borba svake žene
Trenutno traju protesti u Iranu čija je varnica bila upravo ubistvo žene, kao i generalno kršenje prava na slobodu polovini stanovništva. Mnoge žene u Srbiji podržale su ovu borbu, na šta su često dobijale pitanje “A zašto to tebe dotiče” i “A zašto ne organizujete protest podrške ženama u Srbiji”.
Protest podrške ženama u Srbiji je održan, ti koji su postavljali ovo drugo pitanje vjerovatno se nisu pojavili. A bezbjednost žena u Iranu, Saudijskoj Arabiji, Avganistanu, Ukrajini ili bilo gdje na svetu dotiče svaku ženu iz razloga što je vekovna borba za iole normalan položaj u ovom društvu ostala urezana u naš krvotok.
Osjećamo je kao svoju. Osjećamo se ugroženo kada su druge žene ugrožene, prije svega zbog solidarnosti, a potom i zbog toga što ako postoji i najmanji rizik da će se nešto od tih pravila, zakona, ali i tog nasilja nekako “preneti” na nas. To je taj usađeni strah. A za život sa njim potrebna je nevjerovatna hrabrost.
Nijedna nije slobodna dok sve nismo slobodne. Nijedna nije bezbjedna dok sve nismo bezbjedne.
