27 Novembra, 2022

Prijava

Zašto vlasti u BiH ne ograničavaju cijene kao i drugi?

Autor: Alen Jazić,

Ljeto je na izmaku, a sa njim topli, ugodni i nešto opušteniji dani. Slijede pripreme za zimu, dugu i hladnu. Evropa je iščekuje sa zebnjom. Statistički ured Eurostat je objavio da je u 2021. godini na Starom kontinentu 95,4 miliona ljudi živjelo u domaćinstvu koje je bilo u opasnosti od siromaštva ili socijalne isključenosti. To je svaki peti stanovnik Evrope.

U međuvremenu je uslijedio napad Rusije na Ukrajinu, pokidani su kanali opskrbe, prijete energetski šokovi, naslućuju se prve nestašice, a inflacija hara. Vlasti uvode mjere za suzbijanju pritiska na svoje građane, bojeći se socijalnih nemira. Reaguju pritisnuti sindikatima, ekonomskim savjetima, prognozama finansijskih institucija i udruženjima potrošača. Osim u jednoj zemlji – Bosni i Hercegovini.

Socioekonomski politike i (ne)prilike se tu ne mijenjaju čak ni u periodu predizborne kampanje, kada se očekuje barem iznuđena pojačana doza empatije za vlastito stanovništvo. Doduše, ni građani ne traže poboljšanje uslova života. Institucija ombudsmana za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini postoji i njoj se podnose prigovori i žalbe, ali su i sami iznenađeni malim brojem predstavki na cijene roba u trgovinama i benzinskim pumpama.

U Godišnjem izvještaju Ombudsmana BiH za 2021. godinu je navedeno da su građani ove zemlje podnijeli 2.946 žalbi po svim pitanjima. „Najugroženije kategorije su mladi zbog nemogućnosti zapošljavanja, penzioneri, osobe s invaliditetom, porodice s jednim roditeljem, djeca u određenim životnim konfliktnim situacijama, te zaposleni u pojedinima granama privrede s izuzetno niskim primanjima“, stoji u izvještaju.

U tekućoj godini inflacija galopira, a mjere državnih organa su simbolične i retoričke naravi. Čekaju se najavljena ukidanja akciza, podizanje minimalne plate, usklađivanje penzija sa rastom cijena… Ako u godini u kojoj se budžeti rekordno pune iznad svih zamišljenih planova i u godini izbora to ne dešava, kada će?

„Svakako da je već odavno prisutna socijalna neosetljivost kod bosanskohercegovačkih političara. Oni žive u jednom ‘odvojenom svetu’ kome ništa ne nedostaje i izgubili su osećaj za siromašne, ugrožene i one kojima je nanesena ekonomska, socijalna i svaka druga nepravda. Njima su socijalna i ekonomska pitanja, nizak standard, loše socijalno stanje i brige građana, samo smetnja u njihovom ‘idiličnom’ balansiranju situacijom u Bosni i Hercegovini i zbog toga žele da ta pitanja na svaki način zaobiđu ili prikažu da je to posledica nekakve ‘više sile’.

Ako bi doneli bilo kakve mere, usledila bi reakcija neke od strana, bilo socijalno ugroženih građana ili opozicionih partija. To bi komplikovalo njihovu ‘idiličnu sliku’ stanja u Bosni i Hercegovini, pa zbog toga ćute i čekaju da prođu izbori“, stava je Ivan Šijaković, penzionisani profesor sociologije sa banjalučkog univerziteta.

Provizorna rješenja

Vlasti u Bosni i Hercegovini, njenim entitetima koji sprovode ekonomske politike, te u kantonima Federacije BiH iznalaze ad hoc i provizorna rješenja o jednokratnim naknadama, privremenim i povremenim novčanim izdvajanjima ili pokušaja sprječavanja rasta cijena. Uglavnom bez bitnijeg rezultata.

„Da biste uveli nekakve socijalne i ekonomske mere, morate da imate strategiju šta treba uraditi, kakve će to efekte imati, kao i plan kako provesti određene mere. Za to su vam potrebni stručni ljudi koji će to uraditi. Budimo realni, među političarima u Bosni i Hercegovini, na vlasti, pa i u opoziciji, nema takvih stručnjaka. Oni neće da uključe sposobne i slobodnomisleće stručne ljude sa univerziteta i iz građanskog društva. Radije će, posle izbora, posegnuti za palijativnim merama, primer – 100 konvertibilnih maraka [50 eura] jednokratne pomoći penzionerima“, navodi Šijaković.

U zemljama okruženja su vlasti pokušale i pokušavaju obuzdati poskupljenja. Uvode se zamrzavanje cijena za osnovne životne namirnice, zabrane izvoza pojedinih poljoprivrednih kultura, primjenjuju porezne olakšice, ukidaju akcize. Budimo realni, puno lakše je to izvesti u centralizovanim sistemima kakvi jesu u zemljama okruženja. I tamo postoji rizik od neisplativosti prodaje i vještačke nestašice. Ipak, nemogućnost da se nešto sprovede na državnom nivou ne abolira entitetske vlasti koje imaju mehanizme da to urade na ovom, srednjem nivou vlasti. Interesantno je da imaju mehanizme za partikularnu zaštitu nacionalnih interesa, a sa sličnim žarom ne koriste iste mehanizme za socioekonomsku zaštitu „svog“ naroda.

„Vrlo je teško sprovoditi mjere ograničavanja cijena, kako u zemljama regiona, tako i u Bosni i Hercegovini, posebno u Bosni i Hercegovini kao visoko decentraliziranoj državi. To je tako jer cijene najviše ovise od globalnih ekonomskih dešavanja, što ne možemo kontrolisati. Zbog toga ograničavanje cijena može voditi nestašici, stvaranju zaliha ili pak propadanju mikro i malih poduzeća koji ne mogu podnijeti tržišne pritiske. Ograničavanje marži je realnija mjera, ali sa druge strane ovo nije kriza (visokih), marži pa zato i ne daje rezultate“, mišljenja je Admir Čavalić, ekonomski analitičar iz Tuzle.

Potrebno raditi na ekonomskoj diplomatiji

Entitetske vlasti su uvodile ograničavanje marži na pojedine proizvode, osnovne živežne namirnice i motorno gorivo. Državne su vremenski ograničenom zabranom izvoza peleta i ogrjevnog drveta pokušale zaustaviti daljnji rast cijena. Uglavnom bezuspješno. Dakle, mora se tragati za novim i sistemskim rješenjima.

„Bosanskohercegovačke vlasti su mogle i još mogu smanjiti fiskalno i bilo kakvo drugo opterećenje za građane i privrednike. Ovo bi direktno pomoglo da se utječe na pad cijena, kao i jačanje životnog standarda, odnosno privrednih kapaciteta. Odgovornost za ovo imaju svi nivoi – od privremenog ukidanja akciza na državnom nivou, preko smanjivanja doprinosa na entitetskom, pa sve do ukidanja pojedinih parafiskalnih nameta na nivou kantona i jedinica lokalne samouprave. Propuštamo prilike da ovo uradimo.

Drugi set mjera se odnosi na provođenje ključnih transformacija – digitalna i energetska posebno. Sada je vrijeme za navedenim, a kako bi se povećala konkurentnost ovdašnje privrede i ostvarile energetske uštede. Vlasti nažalost nemaju potrebni legitimitet i povjerenje da bi bolje komunicirali u vezi energetske krize. Konačno, potrebno je raditi na ekonomskoj diplomatiji sa ciljem osiguranja uvoza faktora proizvodnje i finalnih proizvoda. Ovim se obara inflacija na domaćem tržištu. Postoji još dosta mjera, međutim fokus politike je trenutno samo na izbornima“, zaključuje Čavalić.

I dok se čeka na plansko djelovanje državnog sistema, poslodavci su prinuđeni radnicima povećavati plate. Prvenstveno pod pritiskom napuštanja radnih mjesta i odlaskom u inostranstvo.

I u konverzaciji sa radnicima u većini privrednih grana i prema statističkim pokazateljima, evidentno je povećanje primanja za 10-20 posto, pogotovo u realnom sektoru. Iako ima rasta plata u javnim institucijama, po prvi put dolazimo do činjenice da sve više štrajkova ima u državnim preduzećima i institucijama nego „kod privatnika“, koji postaju sve poželjniji poslodavci.

No, bez obzira na nominalno nešto bolja primanja, rast cijena je i dalje znatno veći. Mrtva trka se nastavlja, a sa njom i nastavak socijalnih gibanja koji već odavno nisu „devijantno iskakanje“ poput demografskog pražnjenja, nedostatka stručnog kadra, starenja stanovništva i pritiska na fondove socijalne zaštite.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i uključite se u našu Viber zajednicu.

Podjeli:

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin
Na pravom putu

Slične vijesti