29 Marta, 2024

Prijava

Kako politika zloupotrebljava sport

Kada se osam vijekova prije nove ere u Staroj Grčkoj budio duh olimpizma, vodilo se sportsko-filozofskom idejom da sportista pobjednik nije pobijedio protivnika, nego nadmašio suparnika. Bio pojedinac ili ekipa, osvojivši poen ili obarajući rekord, on/ona/oni su dostigli nivo koji buduće generacije motiviše za dostizanje.

Odavno sport i sportske manifestacije ne propagiraju isključivo duh olimpizma, pa ni sam Međunarodni olimpijski komitet, koji bi po definiciji trebao biti politički neutralan. Upravo je politika, uz sveprisutnu komercijalizaciju, do te mjere deformisala sport i plemenitost igre. Dvadeseti vijek je bio prekretnica ili početak „olimpijskog romantizma“ kako ga je vidio baron Pierre de Coubertin (rođen kao Pierre de Frédy, francuski pedagog i historičar, još poznatiji kao sportski radnik i utemeljitelj modernih Olimpijskih igara).

Igre nisu održane tri puta – 1916. godine zbog Prvog svjetskog rata, pa 1940. i 1944. zbog Drugog svjetskog rata. Još 1936. godine je Adolf Hitler Olimpijske igre koristio za političku propagandu i platformu svoje nacističke ideje o superiornosti arijevske klase. I desi mu se „Džesi“. Tamnoputi američki atletičar, James Cleveland „Jesse“ Owens postane zvijezda Igara, demontirajući nakaradne teorije.

Znali su se dešavati i politikom isforsirani bojkoti i neučestvovanja. Prvo su mnoge afričke države bojkotovale Igre u kanadskom Montrealu 1976. godine zahtijevajući da se udalji Novi Zeland koji je prije toga sa svojim ragbi timom bio u tada rasističkim sistemom vođenoj Južnoafričkoj Republici. Četiri godine kasnije na Igre u Moskvu nije doputovao ogroman broj državnih timova, njih čak 65. Razlog: napad tadašnjeg SSSR-a na Afganistan. Potom je, 1984. godine uslijedio „adekvatan odgovor“ 14 komunističkih zemalja koje nisu učestvovale u Los Angelesu. Posljednji bojkot je stoga minimalan – u Seoulu 1988. godine nisu nastupili „samo“ Kuba, Nikaragva, Sjeverna Koreja i Etiopija.

Rat počeo utakmicom

Političkim porivima su vođeni i najkrvaviji momenti sporta. Olimpijske igre u Minhenu 1972. godine, ubistva i uzimanje sportista za taoce, te neuspješna akcija spašavanja su za rezultat imali 11 ubijenih izraelskih sportista. Igre su nakon 34-satne pauze nastavljene.

Tragedija sa masovnim fatalnim ishodima je bilo i na fudbalskim utakmicama. Sjetimo se samo stadiona Heysel u Bruxellesu i stradanja 39 navijača. Slučaj je pripisan huliganizmu, ali je izazvao oštre političke mjere i djelovanja premijerke Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji.

No, sve je to ništa u usporedbi sa pravim pravcatim ratom koji je izbio 14. jula 1969. godine kada se igrala revanš utakmica kvalifikacija za Svjetsko nogometno prvenstvo u Meksiku. Akteri su bili Honduras i Salvador. Naravno da sport nije bio uzrok, nego samo povod nasilju koji je prerastao u pravi oružani sukob. Stosatni rat, kako će kasnije dobiti naziv, odnio je 3.000 života. Iako je službeno ovaj rat završen tek 1980. godine, reprezentacije ove dvije zemlje su se još nekoliko puta sastajale, tako sportom pobjeđujući animozitete. Latinska Amerika i vrela krv – gdje je u svijetu njima sličan temperament?

Od napada na milicionera do paljenja zastave

I u našoj regiji je sport služio kao paravan i pogodno tlo političarima. Popularan je, medijski eksponiran, okuplja mase koje samo treba kanalisati i „upregnuti“ u svoje interese. Kakvi god da oni jesu, uvijek se nalazilo adekvatno opravdanje. Još osamdesetih godina su nastajale navijačke grupe širom bivše Jugoslavije, koja će sa njima i nestati. Memorandumi, programi, rezolucije, deklaracije, uredbe… su salonski dokumenti koji ne stižu do naroda. A narod i sirotinja treba ratovati, po zamislima i smjernicama (političke) elite.

Službe bezbjednosti su u Srbiji stoga prvo izvršile uticaj na navijačke grupe. Preko njih se „otvorio“ problem nacionalne netrpeljivosti. Bačena rukavica je prihvaćena na drugoj strani/stranama i „igra je mogla početi“. Godine 1990, 13. maja na zagrebačkom Maksimiru se sastaju Dinamo i Crvena zvezda. Već instrumentalizirani navijači nisu došli da gledaju utakmicu, koja nije ni odigrana. Došli su da budu akteri urušavanja sistema kojem je planiran bio nestanak. Pred kamerama i u direktnom prijenosu tuča uz šovinističke ispade. I da, napad igrača na milicionera je klasična poruka urušenog sistema.

Nastavak je slijedio na istom stadionu dvadesetak dana kasnije, prilikom odigravanja pripremne utakmice za nadolazeće Svjetsko prvenstvo u Italiji. Sastali su se Jugoslavija i Nizozemska, a gostujući igrači i novinari se nisu mogli načuditi odakle toliki njihovi navijači u Zagrebu

Tačka je stavljena 26. septembra 1990. godine na splitskom Poljudu. Igrali su Hajduk i Partizan. Domaći navijači utrčavanjem na teren prekidaju utakmicu, skidaju jugoslovensku zastavu, pale je i takvu zapaljenu vraćaju na jarbol – 20.000 prisutnih gledalaca je oduševljeno. Nije da nije bilo izgreda i na košarkaškim utakmicama i… Ma dovoljno, ostatak znate!

Susreti visokog rizika

Prvi poslijeratni susreti sportista iz različitih zemalja regiona su bili susreti visokog rizika. Sada već policije su bile puno pripremljenije od milicije sa Maksimira. Gostovale su reprezentacije u Zagrebu i Beogradu, Dinamo i Partizan su išli u goste. Reprezentacija Srbije i Crne Gore gostovala u Bosni i Hercegovini (kao da je u pitanju turnir sa više timova) na Koševu, pa bila (ne)domaćin na Marakani. Nije bilo mrtvih i to je najveći uspjeh. Doduše, ni politici nije odgovaralo da dođe do toga, nego da se predstave kao civilizovana demokratska društva spremna priključenju za pluralnu evropsku porodicu.

U posljednje vrijeme, politika na sport utiče posredno. Drugačijim i sofisticiranijim sredstvima. Od izdavanja viza i zabrana nastupa do vrbovanja i „otimanja“ sportista iz zemalja njihovog porijekla. Navijači više nisu toliko bitni. Može se i bez njih, pokazala nam je to pandemija. A ako baš moraju, onda će im se govoriti šta da nose od rekvizita, kakvim zastavama da mašu, kome da (ne)skandiraju…

Vratimo se sportistima. Oni se za vrhunske rezultate zaista moraju potruditi. Život posvetiti treninzima od „malih nogu“, često zanemarujući i formalno obrazovanje. Svaki pritisak izvan njihovog sportskog filma na njih može ostaviti psihološke posljedice. Znaju to i političari i centri moći, pa im kao takvi postaju poželjan plijen. Radit će (i) za njihovu promociju. Primjera u svijetu je bezbroj, a u našoj regiji stotine.

A kada nisu po njihovom volji, e onda će im praviti pritisak. Posljednja takva stvar je aktuelni evropski šampionat u košarci. Igrači Bosne i Hercegovine prave ili samo počinju praviti generacijski odmak iznad sivila prosječnosti i odmah im se uskraćuje finansijska podrška. Ili drže nacionalno-šovinističke tenzije, tek da se zna da političari kolo vode. Tako je, za ovu priču „izvjesni Milan“, pod udarom krize identiteta poručio bh. igračima da oni nisu njegovi, iako prima veliku platu iz budžeta Bosne i Hercegovine. Usput je iznio i pamet svoga šefa, da navija za susjednu reprezentaciju.

Briga je sportistima time manja, za koga ko navija. Mnogo je veća briga da li će elita opet pisati deklaracije i dati moć navijačkim kopovima da igračima rasture sportske snove o vrhunskom nadmetanju sa suparnicima.

Doduše, ima i sportista koji vole politiku, a svoje izgrađeno ime na terenima širom svijeta stavljaju u kalupe lokalnih politika. Interesantno je da su vaterpolisti na prvom mjestu. U Crnoj Gori je to ministar, a u Srbiji je, uz jednog dugogodišnjeg ministra, još jedan vrhunski vaterpolista već promijenio nekoliko stranaka, ali postao i gradonačelnik Beograda.

No, mnogo više je onih koji sportom izgrađeno ime ne žele ruinirati balkanskom političkom kaljužom. Ne žele se odreći blistavih trenutaka zagrljaja sa doživotnim prijateljima i samo trenutnim suparnicima sa terena. Žele postati i ostati svjetionici za mlade, graditelji mostova prijateljstva i nosioci grančice mira. Ostati „naši“ od Slovenije do Sjeverne Makedonije smijući se „izvjesnima“ i na mandat prolaznima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i uključite se u našu Viber zajednicu.

Podjeli: