Sjedinjene Američke Države izdvojile su još 2,2 milijarde dolara za finansiranje rata u Ukrajini i kao vojnu pomoć za još 18 država kojima „potencijalno prijeti agresija sa strane Rusije”, saopšteno je prošle nedelje u Vašingtonu. Kako je objašnjeno, spomenute pare dodeljene su regionalnim partnerima kao pomoć u otklanjanju prijetnji i odbijanju ruskog uticaja u ovom dijelu sveta. Rieč je o zemljama koje su u nekom vremenu bile saveznici Rusije ili se nalaze na strateški važnim evropskim prostorima: od Litvanije i Letonije na sjeveru, do Albanije i Grčke na jugu kontinenta. Pare su dodeljene i Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i kako su naveli – Kosovu. Na spisku „dobitnika” nema – Mađarske.
Podsjetimo, Ukrajini do 3. avgusta dodeljene su 44,3 milijarde dolara američke pomoći čime se prva zemlja Zapada do grla zaglibila u rat na istoku Evrope.
Upravo stoga posebno intrigantno ostaje pitanje – ko će na kraju platiti trošak ovog rata? Kada je Rusija u pitanju tu mnogo dileme nema. Ali u slučaju Ukrajine stvari stoje sasvim drugačije. Riječ je, naime, o jednoj od najsiromašnijih država na kontinentu koja je bezglavo pristala da njen izgubljeni rat finansiraju – Amerikanci.
Niko sa sigurnošću ne može da predvidi na šta bi, po stupanju mira na snagu, mogla da liči ova država. Da li će i dalje biti druga po veličini na kontinentu i da li će, uopšte, opstati kao cjelina? Ili će se na njenim prostorima roditi neke nove male državice? Koga će one prihvatiti kao zaštitnika? Da li će novo konstituisanje proći bez trzavica, ili vrijeme ratova još nije minulo?
„Kriza u odnosima Rusije i Zapada na kraju će ipak biti rješavana za pregovaračkim stolom”, izjavio je prošle sedmice u Moskvi Dmitrij Peskov, predstavnik za štampu Kremlja.
„Zapadne zemlje načinile su (u vezi sa Ukrajinom) isuviše grešaka, i morati će da budu spremne to i da plate. A kada dođe taj trenutak Moskva će znati kako da brani svoje interese”, zaključio je Peskov.
Ukrajinsko pitanje od samog početka nije bilo lokalnog karaktera. Naprotiv, u pitanju je sudar dvije civilizacije koje sticajem okolnosti dijele zajednički prostor. Rat u drugoj po veličini evropskoj zemlji izaziva tektonske poremećaje u funkcionisanju cijelog kontinenta pa i mnogo šire. U ovaj sukob do grla su uvučeni svi: Rusija, SAD, Kina, Iran, Turska…, svako na svoj način, i svi spremni da na tom sukobu ponešto zarade.
Neke stvari su jasne: Moskva sebi, jednostavno, ne može da dozvoli da izgubi rat. Koštalo bi je to mnogo čega, a eventualni ponovni gubitak Krima i odvajanje od crnomorskih obala bili bi samo vrh ledenog brijega. Eventualni dolazak nekih novih gazda na ove prostore bio bi težak udarac za evro-azijskog džina koji bi, sledstveno tome, mogao da podlegne i pred separatizmima drugih naroda sa svojih prostora.
Evropa, sa druge strane, potpuno je zbunjena. Da će ratovati i u 21. vijeku doskoro nikome nije padalo na pamet. Ako je poneki „manji” sukob, poput balkanskog, i mogao da se svari, ukrajinska drama je pokazala da „hladnoratovskoj” podjeli Evrope više ne da nema mjesta, već i da ona postaje pogubna. Uostalom, i cijena održavanja NATO-a kao bezbjednosnog sistema dostigla je tolike razmjere da su mnogi, prije svih Njemačka, počeli ozbiljno da razmišljaju o jačanju sopstvenih armija.
Moglo bi se reći da ni Sjedinjenim Američkim Državama oštra podjela na „naše i njihove” više ne ide u prilog, već da djeluje sputavajuće po svakoga ko danas nešto znači na međunarodnoj sceni. Vjerovanja da američki energenti mogu u Evropi da zamjene ruske, ili da je prodaja američkog oružja Evropljanima „koka koja nosi zlatna jaja” uveliko su i nepovratno pala u vodu.
Dalekoistočnoj Kini podjele „civilizovanog sveta” također ne idu u prilog. Ova doskoro daleka zemlja došla je u situaciju da joj je svjetsko tržište ključno za opstanak. Proizvodi najsavremenije tehnologije, jednako kao i oni za najširi krug kupaca, tek su dolaskom Kineza dobili svoj puni smisao. Fotografisati zalazak sunca na čuvenom Kineskom zidu nekim od desetina milijardi mobilnih telefona proizvedenih ovdje pokazuju put i drugim narodima, jednako malim i velikim.
Za njemački „Velt” dileme o tome ko će pobjediti u ukrajinskom ratu nema: biće to Rusija. Kao jedan od glavnih razloga za ovakvu pretpostavku list navodi – odsustvo ukrajinske gerile. Na terenima na kojima se ratuje domaći ljudi, jednostavno, nisu u toj mjeri voljni da „krenu u šumu” i partizanski se suprotstave napadaču. Sve je ostavljeno dešavanjima na frontu ili bježaniji sa istog. To znači i da nema spremnosti da se uređenje poslijeratnog života uzme u svoje ruke. A to je i najveći poraz.
