Prije nekih petnaestak i više godina, kada su stvari kod nas, a i šire, izgledale bitno bolje, međunarodni akteri u Bosni i Hercegovini (BiH) su odlučili da je vrijeme da domaći političari preuzmu odgovornost za procese u zemlji, te da nastave sa reformama koje je međunarodna zajednica do tada gurala ili direktno nametala. Bivši visoki predstavnik Wolfgang Petritch je tada govorio o prenosu vlasništva nad procesima na lokalne aktere, te da su zemlja i njena politička elita zrele za takvo što. Istovremeno, strani su akteri svesrdno radili na pripremi terena za sopstveno samoukidanje, kroz izgradnju institucija i procedura, koje bi BiH trebale omogućiti relativno mirnu plovidbu kroz nemirno more budućih reformi.
Nešto stariji čitaoci će se sjetiti djelovanja Petritchevog nasljednika, Paddyja Ashdowna i intenziviranje phase out-a međunarodnih aktera u BiH kroz talase smjena domaćih političara i nametanja zakona. Bilo je tu tom angažmanu i dosta promašaja. Sjetimo se samo potopa u vidu slikanja pored utovarivača parkiranog pored zgrade OHR-a kod predstavljanja tzv. „Buldožer inicijative“. Na stranu to što se uopšte nisu slikali pored buldožera, ali je mnogo bitnije da od cijele priče nije bilo skoro ništa.
Era pokojnog Lorda Ashdowna je i zadnja, a zasigurno i najaktivnija faza međunarodnog angažmana u BiH, ali i faza u kojoj su se pokazali krajnji dometi međunaronih aketara u BiH. Poslije Ashdowna dolazi Christian Schwarz Schilling, koji prvi put obavlja dualnu funkciju Visokog predstavnika i Specijalnog predstavnika Evropske unije (EU), što je i simbolički označavalo smanjenje američkog i predstojeću dominaciju evropskog uticaja u međunarodnoj arhitekturi u BiH.
Baš u to vrijeme, kroz svesrdan angažman američkog diplomate Donalda Hayesa, započinje i saga o ustavnoj reformi, čiji će integrali dio vrlo brzo postati i reforma Izbornog zakona BiH. Ustavna je reforme svoj maksimum doživjela na samom početku kroz nesretni “Aprilski paket” koji je za dva (kupljena) glasa pao u Predstavničkom domu Parlamentarne Skupštine BiH. Sve nakon toga, bili su blijedi polupokušaji koji nikada nisu došli do tačke da se o njima ozbiljno raspravlja.
Međutim, reforma Izbornog zakona imala je bitno drugačiju putanju. Ona je prošla kroz nekoliko faza definiranim prevashodno smjerom u kojem su razmatrane izmjena. Prvi ozbiljni pozivi za reformom Izbornog zakona dolaze neposredno nakon presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci protiv BiH iz 2009. Tom su presudom odredbe Izbornog zakona BiH proglašene diskriminatornim, te je domaćim vlastima palo u zadatak da ih otklone. Ovo je međutim podrazumijevalo promjenu Ustava BiH, jer rečene odredbe proizlaze iz njega, te je došlo do uvezivanja dva procesa izmjena fundamentalnih pravnih akata države. Ova će tema u toj mjeri zaokupiti javni prostor u državi da će onemogućiti bilo kojoj drugoj temi da preuzme primat, te će BiH gurnuti u prolongiranu i duboku političku krizu.
Posebno kada razmatramo negative aspekte neprekidne debate oko ovih reformi, vrijedi se prisjetiti izdvojenog mišljenja jednog od članova Sudskog vijeća, pokojnog malteškog sudije Bonellija, koje je u maniru velikog erudite tada ukazivao na potencijalne zamke za stabilnost i mir u BiH, a koje su dovedene u pitanje rečenom presudom. Ovo, u mnogo čemu proročansko, izdvojeno mišljenje možete pročitati na našem jeziku na sljedećem linku počevši sa str. 51. Ono što je sudija Bonelli posebno zamjerao Sudu je lakoća sa kojom je Sudsko vijeće proglasilo Dejtonski sporazum nedostatnim i faličnim, a da nije ponudilo bilo kakvo zamjensko rješenje. Po ovom pitanju su politički akteri u BiH već tada imali gotovo dijametralno suprotna gledišta. Konsenzus iz aprila 2006. je bio stvar prošlosti.
Stvar se dalje komplikuje kada se pitanje reforme izbornog zakonodavstva i Ustava BiH postavi pred bosanskohercegovačke vlasti kao preduslov za dalji napredak ka EU, tačnije kao preduslov za aktiviranje prvog ugovornog odnosa sa EU, Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. I dalje su svi međunarodni akteri vidjeli u rješavanju ovih pitanja prečicu za završetak međunarodnog angažmana u BiH i naprasni prenos ovlasti na lokalne aktere, ubijeđeni da je istim stalo do evropskog puta BiH. No, bili si u krivu, jer jedino što je proizašlo iz cijele ove priče bila je kontinuirana politička kriza u koju je BiH tada upala i iz koje se do danas neće izvući.
Za domaće vlasti u BiH ovo je bio dar sa neba. Jasno je bilo poslije pada “Aprilskog paketa” da se pozicije političkih aktera u BiH odaljavaju, te da kompromis postaje nemoguć, a vezane reforme Ustava i Izbornog zakona BiH, koje zadiru u samu suštinu odnosa u BiH, postale su tema kojom će se domaći političari (bez)uspješno baviti samo da se ne bi morali baviti ničim drugim. I tako godinama.
Situacija u BiH se iz godine u godinu dodatno komplikovala. I iako je rasla potreba za snažnijim angažmanom međunarodnih aktera, kako bi se zakočeni proces reformi reaktivirao, njihova je uloga i mogućnost da utiču na procese u BiH postajala sve slabija. Ako se i moglo govoriti o uticaju međunarodnih aktera do sredine 2000-ih, to već par godina nakon toga nije bio slučaj. Bilo je, istina, pokušaja da se nešto učini, ali su svi oni bili tek blijede kopije ranijih snažnih diplomatskih angažmana, prisila i zavrtanja ruku.
Suočena sa domaćim političkim akterima koji su počeli pokazivati frapantnu nezainteresiranost za budućnost države i boljitak društva, EU, koja je sada vodila glavnu riječ je počela tražiti načina da se ništa prikaže kao nešto, te je počela razvlačiti pretpristupni okvir kako bi se u njega ugurala i BiH, koja na planu reformi, posebno Ustava i Izbornog zakona nije pokazala ama baš ništa. Zarobljena država je pod vlašću neodgovornih i korumpiranih elita padala u sve dublju socioekonomsku krizu, koja je u februaru 2014. godine kulminirala nasilnim protestima u nekoliko gradova. O samim protestima je napisano i rečeno dosta, pa ćemo se ovdje dotaći samo toga da su neke od vlada pale, ali da je i građanski bunt zamro.
Pošto nesreća nerijetko dolazi sama, u junu iste godine su BiH i regiju pogodile stoljetne poplave, koje su nam na najplastičniji način pokazale svu nesposobnost i neučinkovitost vlasti. Razotkrile su sve krađom i korupcijom izjedene elemente sistema koji je napravljen da služi kao svrha sam sebi, a ne građanima. Tako je Federalna uprava civilne zaštite (FUCZ) na čelu sa Fahrudinom Solakom pare trošila na motorne sanke i sezonske karte za skijanja ne Bjelašnici (gde je FUCZ u jednom momentu imao razapet povelik šator odmah pored ulaza na današnji šestosjed, gdje se jelo, pilo i skijalo na račun poreskih obveznika Federacje BiH), a ne na opremu za borbu protiv poplava.
Opet su strani akteri u BiH grozničavo tražili načina da se dramatično pogoršanje stanja u državi nekako zaustavi, jer domaće vlasti nisu pokazivale nikakav interes za to. I kao po onoj staroj o brdu i Muhamedu, EU je preko noći promijenila sopstveno čitanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i u njemu sadržanih odredbi, te odlučila da provedbe presuda Evropskog suda za ljudska prava i poštivanje Evropske konvencije o ljudskim pravima nisu preduslov, te da i bez implementacije presuda BiH ipak može dalje na putu prema EU. Dapače, odlučeno je bilo da se cijela priča oko reformi Ustava i Izbornog zakona treba staviti ad acta, za neko vrijeme. Umjesto toga, pred i dalje potpuno indolentnim vlastima u BiH pojavila se Reformska Agenda.
Kad već nema šanse za reformu Ustava i Izbornog zakon, fokus je stavljan na zaustavljanje socioekonomskog propadanja. Ovaj put nije bilo utovarivača pored kojih bi se slikali u nedostatku pravih buldožera, ali su ambicije bile iste. BiH ekonomiju, koja je grcala pod teretom nedogovaranih i korumpiranih vlasti, treba učiniti vitalnijom, javnu potrošnju treba smanjiti kroz reformu javne uprave, a sve to u roku od par godina. Domaće vlasti su pristale i obavezale se na provođenje iste … i opet nisu uradile ništa.
O ovoj inicijativi najbolje govori internet stranica iste, na kojoj su pobrojane mjere, nadležni nivoi i institucije, kao i status aktivnosti, koje su zamrle negdje 2016. godine. Ova stranica ponosno i tiho stoji još i danas kao tužni podsjetnik na propale međunarodne inicijative u BiH.
Zadnja iteracija pokušaja izmjene Izbornog zakona (i Ustava BiH), u koju su Sjedinjene Američke Države (SAD) i EU uložile nešto više diplomatskog angažmana – što je svakako više nego BiH realno zavrjeđuje – je nakon brojnih sastanaka doživjela debakl. U ovom slučaju se mnogo toga ima prigovoriti stranim akterima u smislu vođenja ovog procesa. Od potpuno nejasne odluke da se o sadržini paketa o kojem se raspravlja javnost informira od strane političara koji učestvuju u pregovorima. Koji su svi imali sopstveno i bitno različito viđenje sadržine, do suštinskih promjena u sadržini samog paketa usred pregovora, no ne može se ignorisati činjenica da naši političari opet nisu uspjeli postići nikakav dogovor. Ponovo su međunarodni akteri bili ti koji su zabrinuti zbog sada već pogoršanja u sigurnosnom smislu, a ne naše vladajuće elite. Ponovo su međunarodni akteri ti kojima je ove države i boljitka više stalo nego domaćim političarima.
Čemu je služio ovaj pregled neuspjeha u smislu reformisanja BiH političkog i ekonomskog sistema? Za početak da shvatimo dubinu frustracije međunarodnih aktera Bosnom i Hercegovinom i bosanskohercegovačkim političarima. Bijesni ispad trenutnog visokog predstavnika Christiana Schmidta tokom posjete Goraždu odlično simbolizuje ovu frustraciju. Naravno da je onakvo ponašanje nedostojno jednog diplomate, no da li se naši odnosi sa međunarodnim akterima mogu posmatrati kroz prizmu klasične diplomacije i njoj svojstvene etikete?
27. jula ove godine Schmidt je nametnuo set izmjena Izbornog zakona BiH. Da budemo potpuno jasni, tajming njegove odluke je pogrešan, da pogrešniji ne može biti. Mijenjati Izborni zakon unutar izbornog procesa je naprosto neprihvatljivo. I bez obzira da li će daljih intervencija biti ili ne, Schmidt je na ovaj način odredio ton i temu ove kampanje, kojom će sada sasvim sigurno dominirati teme koje sa interesima građana nemaju ništa.
Schmidtova odluka da interveniše u Izborni zakon BiH kroz nametanje izmjena koje ciljaju na jačanje integriteta izbornog procesa, predstavlja stoga ultimativni poraz domaćih vladajućih elita i njihove višedecenijske politike lišene bilo kakve vizije, izuzev ličnog bogaćenja. No, istovremeno je ovo i poraz prenosa vlasništva nad procesima na domaće aktere.
