„Specijalna vojna operacija u Ukrajini potrajaće sve dok Ukrajinci ne prestanu da granatiraju Donjeck”, izjavio je prošle sedmice Dmitrij Poljanski, jedan od zvaničnika Ruske Federacije u Ujedinjenim nacijama. „Sve ovo smo i započeli ne bismo li obezbjedili da spomenuta zemlja i njene nacionalističke vođe prestanu da ugrožavaju Rusiju i ljude koji žive u južnim i jugoistočnim ukrajinskim prostorima”, zaključio je.
Podsjetimo, rat u bivšoj sovjetskoj republici traje već više od četiri mjeseca.
Nema nikakve sumnje da citirana poruka nije toliko upućena Kijevu koliko Vašingtonu, pa i svjetskoj zajednici u cjelini. Posebno ako se ima u vidu činjenica da je ona izrečena u najvišem međunarodnom forumu – u Savjetu bezbjednosti UN. Očigledno, Rusija smatra da je dovoljno jaka, ali i da se čovječanstvo u drugoj deceniji 21. vijeka sve ubrzanije zaglibljuje u atmosferu međusobnog nepovjerenja i da svaki malo veći incident može lako da uzrokuje sukob planetarnih razmjera.
A svijet definitivno nije onaj koji smo zatekli na prelomu vekova prije nešto više od dvije decenije i neki novi ratovi mogli bi celu planetu da unazade za desetine godina. Jer današnje naoružanje ni po čemu nije slično onom koje su nosili učesnici dva prethodna svetska okršaja. Primjera radi, Amerikanci su tokom cijele „Pustinjske oluje” (1990–1991) ispalili ukupno 60.000 raketa (riječ je o višecjevnim bacačima standardnog kalibra). Rusi u Ukrajini ispaljuju ih, prema nekim tvrdnjama, 50.000 dnevno.
Nacionalizam i ideološka netrpeljivost probudili su mitove iz prošlosti. Međunarodna zajednica sve se više raslojava, zajednički usvojene procedure u okviru Svjetske organizacije (zajedničke globalne kuće) pretvorile su se u „mrtvo slovo na papiru”. To je potvrdilo i nedavno „internet obraćanje” ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog učesnicima zasjedanja Saveta bezbjednosti. Ako se ima u vidu činjenica da ovaj „nastup” nije bio unaprijed usaglašen sa ostalim stalnim članovima ovog tijela, opravdano se postavlja pitanje čemu najviši međunarodni forum uopšte služi. U ovom slučaju, očigledno, tek kao nečiji propagandni poligon.
Jasno je da se Zelenski na ekranima u sali na Ist Riveru pojavio isključivo zahvaljujući želji američke strane da u UN dodatno istakne svoju globalnu neprikosnovenost. Sjetimo se, ovaj vid komunikacije već mjesecima je tehnički onemogućen velikom broju medija sa ekstenzijom „ru”. Takođe, jasno je i da je pomenuti incident režiran tako da glas o njemu dopre i u najzabitije dijelove naše planete, a posebno na prostore evroazijske Rusije. Amerikanci su ovim jednostavno željeli da poruče – da im se može.
Ono, međutim, što u takvim okolnostima posebno zabrinjava je – gromoglasno ćutanje Evrope. A zemlje koje su preko svojih pleća preturile čak dva velika rata nemaju pravo na nereagovanje. Pogotovo što im huka velike bitke već dopire kroz najbliži istočni prozor. Moglo bi se čak reći da su u ovom trenutku na Starom kontinentu spremniji da se odreknu dela sopstvenog suvereniteta nego da se aktivno uključe u neizbežne globalne promene. Švedska, Finska, Švajcarska… to su najrečitije pokazale. A te promene nije dobro ignorisati, ako ništa drugo ono da bi ih, prema potrebi, bilo moguće preusmeriti u kakvu-takvu sopstvenu korist.
Mnogi na kontinentu kao da nisu svesni istorijske istine da, čega god da se odreknu, neće moći da se izmaknu od nadolazećeg požara. A sa zapadne strane Atlantika uveliko prizivaju novi „hladni rat”, ovaj put začinjen i ponekim „vrućim” udarom. Taktički deo vojevanja protiv Rusije u potpunosti je prepušten američkim generalima. Sve da bi glave Evropljana bile što duže i što dublje sagnute.
O tome najrječitije kazuje i prošlosedmična odluka predsjednika SAD Bidena da Ukrajini odobri novu tranšu vojne pomoći u vrijednosti od čak 800 miliona dolara. Spremnost Amerikanaca da ulažu u rat koji će, bez sumnje, biti okončan brisanjem Ukrajine kakvu danas znamo sa evropske i svjetske mape, nije iznenađujuća. Naime, i poslednji raketni bacač koji bude pristigao na ovdašnje bojište ostaće tu da „kontroliše” Stari kontinent. Slika „sakupljanja američkog naoružanja” u tek oslobođenom Avganistanu ovdje se sigurno neće ponoviti. Sva ta tehnika ostaće u Evropi, i biće debelo naplaćena.
A kakve ratove vode Amerikanci, najbolje pokazuje sudbina jednog tamošnjeg marinca koji je prije par sedmica konačno sa sebe skinuo uniformu i krenuo u penzionerski život. Naime, za 30 godina vjernog služenja u oružanim snagama, i pored bezbroj ratova koje su SAD vodile širom svijeta, pomenuti nikada nije vojevao na tlu otadžbine. Sve se dešavalo negdje daleko od kuće i sva je prilika da će taj oblik ratovanja ostati za Ameriku i ubuduće jedini prihvatljiv.
