Kada je američki predsjednik Frenklin Delano Ruzvelt preminuo u aprilu 1945, njegovo tijelo u kovčegu je vozom obišlo brojne krajeve Sjedinjenih Američkih Država.
U pitanju je bio vid ukazivanja časti proslavljenom nacionalnom lideru. Postoji čuvena anegdota iz tog perioda, kada su novinari pitali jednog od građana koji je plakao sa šeširom u ruci pored spomenutog voza. Na pitanje da li plače jer je poznavao predsjednika Ruzvelta, on je odgovorio: “Nisam poznavao predsjednika Ruzvelta, ali je on poznavao mene”.
Za vreme svoja tri mandata ovaj američki predsjednik uspio je da svoju državu vodi kroz teške okolnosti Velike depresije u ekonomskoj sferi, ali i najvećeg globalnog ratnog sukoba ikada, Drugog svetskog rata. U svojoj retorici i politici uspeo je da se uspješno obraća „malom čovjeku”, radničkoj klasi, nepogrešivo adresirajući strahove i brige prosečnog građanina. Njegov ekonomski program državne intervencije, New Deal, ostao je zapisan kao transformativan i sa posljedicama još nekoliko dekada nakon njegove smrti, piše “Novi treći put“.
U današnjem također kriznom vremenu, većina zapadnih lidera pokušava da kopira ovog čuvenog američkog predsjednika retorski, ali i sa svojim političkim prijedlozima. Nadajući se uspjehu i većem razumijevanju od svojih građana, čak se mogu čuti ponovljene određene fraze još iz vremena New Deala. Ima
Kada je pandemija covid 19 nastupila i postala priznata kao objektivna globalna prijetnja, njeni uticaji su naravno imali i posljedica na politiku i način komunikacije različitih vlada. Sve vlade pristupile su velikim finansijskim paketima pomoći privredi kao alatu za ublažavanje posljedica ekonomske krize. Ekonomskom intervencionizmu kao rešenju pristupila je i Evropska unija, i njene države članice, kao i Kanada i Sjedinjene Američke države, koje u prethodnih 40ak godina nisu bile sklone ovim mjerama javne potrošnje.
Opravdanje za vanredno visoku potrošnju vlada je bilo jasno i gotovo identično svuda. Virus je u retorici političara predstavljen kao spoljna prijetnja, celokupna borba protiv virusa praktično kao ratno stanje, njihovi veliki programi potrošnje kao ekonomski spas za građane pogođene posljedicama pandemijskih mjera, a vakcine kao spas od virusa. Logično, u tom narativu lideri se suptilno nameću kao nacionalni spasioci.
Na ovaj način gotovo svi zapadni političari pokušali su da rekreiraju sa jedne strane ruzveltovsku ohrabrujuću ratnu retoriku vanrednog stanja i jedinstva, a sa druge strane ruzveltovsku retoriku o transformaciji ekonomije tako da nakon pandemije više služi običnom građaninu, a manje najbogatijima. Tome su pristupili političari koji su već bili bliži ovim lijevim politikama, ali i oni koji su tradicionalno bili bliži protržišnim i ekonomski liberalnim politikama. Naravno, postavalja se pitanje šta je od ovoga samo politički PR, a gdje zaista postoji želja za promjenama u ekonomskom sistemu.
Kada je Frenklin Delano Ruzvelt pokrenuo svoj New Deal program od 1933. do 1939, on je predstavljao promjenu ekonomske paradigme. Država je imala sve više uticaja u privredi, a uvedeni su i prvi socijalni programi. Sledeći predsjednici nastavili su ovo nasleđe, uključujući u njih i program “Veliko društvo“ demokrate Lindona Džonsona koji je uveo prve državne zdravstvene programe. Čak i republikanski predsjednici, poput Dvajta Ajzenhauera nisu odustajali od ovog vida vođenja ekonomije, te je u mandatu spomenutog republikanca poreska stopa za najbogatije bila rekordno visoka. Na temelje koje je Ruzvelt postavio nasljednici su zidali dalje, te su tek kriza energenata 1970-ih i dolazak Ronalda Regana promijenili ekonomsku paradigmu ka protržišnom pristupu.
Aktuelni političari, sa druge strane, pribjegli su sličnim alatima i frazama, koristeći u svojim govorima tvrdnju da je sadašnja kriza dobra prilika da se kroz državne programe ne samo obnovi srušena ekonomija, već da se ponovo sazida tako da bude bolja. Epitet “bolje ekonomije“ podrazumjeva ekonomiju koja će pružati prilike srednjoj i radničkoj klasi i koja bi trebalo da bude pravednija od one koju je korona srušila.
Svi programi aktuelnih lidera koriste ovaj obrazac. Programi demokrate Bidena ili konzervativca Borisa Džonsona se čak isto zovu “Build Back Better“ (“Izgraditi/obnoviti bolje“). Na posljednjoj konferenciji britanskih konzervativaca u Mančesteru, ovaj slogan stajao je na gotovo svakom mjestu. U kongresnom nadgornjavanja demokrata oko izglasavanja isotimenog programa predsjednika Bidena, nije se postavljalo pitanje da li je program adekvatan, već koliko će obiman biti. Na kraju je iznosio preko 1.000 milijardi dolara.
U svojoj kampanji na vanrednim izborima u Kanadi, Džastin Trudo je naglašavao svoj program potrošnje kao adut protiv konzervativaca uz slogan “Naprijed odmah“ i “Naprijed za sve“. Na evropskom kontinentu, nova Nemačka vlada svoj opširni program na isti način predstavlja javnosti. Nova vladajuća “semafor koalicija“ svoju agendu predstavlja kao priliku za transformaciju Nemačke u sferi poboljšanja standarda srednje klase i radnika, brze ekološke transformacije, investiranja u infrastrukturu i digitalizaciju. Na taj način, bi po retorici nove vlasti, Njemačka iz korona krize kroz novi program izašla kao potpuno obnovljena i drugačija (bolja).
Ukoliko se analiziraju aktuelni programi različitih političara kao vid izlaza iz pandemijske krize i transformacije ekonomije, trebalo bi imati nekoliko rezervi. Sa jedne strane, pojedini programi zaista imaju za cilj da reformišu ekonomije navedenih država. Američki predsjednik Biden sa svojim paketom različitih prijedloga, uključujući i “Build back better“, zaista ima za cilj da povrati veću ulogu države u privredi. Nova Njemačka vlada dala je vrlo merljive i konkretne ciljeve koji bi također trebalo da adresiraju brojne zanemarivane probleme u ovoj državi, poput dostupnosti stanova ili kvaliteta infrastrukture.
Pitanje je naravno političke snage i Bidena i “semafor koalicije“ da svoje programe sprovedu u djelo. U američkom slučaju javlja se i kritika da ovakvi programi potrošnje utiču i na povećanje inflacije, koja najviše ugrožava već ugrožene slojeve stanovništva. Ekonomisti poput Lerija Sumersa tvrde da su oni uzrok inflacije, dok ekonomisti poput Pola Krugmana tvrde da su uzroci drugi.
U slučaju Kanade ili Ujedinjenog Kraljevstva mahom se radi o političkom oportunizmu. Justin Trudo je korona krizu iskoristio kao izgovor za visoku javnu potrošnju koja je politički popularna, ali koja je uticala na ogroman rast zaduživanja. Da li je ta javna potrošnja bila transformativna? Ne naročito. U slučaju Borisa Džonsona i njegove vlade, pokušaj britanske vezije New Deala je prilično generalan, nedovoljno detaljan i u ovom momentu djeluje da ministar finansija Riši Sunak nema budžet da i te generalne ciljeve sprovede.
U ova dva slučaja se programi mogu opisati kao dobra reakcija na želje biračkog tijela, ali se postavlja pitanje njihovog reformskog obima. To naravno ne znači da su programi Bidena ili novog njemačkog kancelara Šolca isključivo vizionarski, jer se i u njima vide delovi potrošnje koji služe samo da “nahrane“ biračku bazu. Sa druge strane, i sam Ruzvelov New Deal imao je i političke ciljeve, jer je od tadašnjih demokrata stvorio popularnu opciju koja pobjeđuje izbore.
Svakako, velike transformacije ekonomije nisu procesi koji se vrše u nekoliko mandata jednog predsjednika. Ruzveltova vizija svoju realizaciju je dobila tek u narednim decenijama tokom vlada Ajzenhauera ili Lindona Džonsona, kao i što je Reganova tržišna vizija realizovana u mandatima Klintona i Buša Mlađeg. Za određene programe koji kopiraju Ruzvelta bi se moglo reći da mogu imati dugoročnije posljedice ekonomske transformacije, dok za druge baš i ne. Međutim, ono što ostaje sigurno je da zbog promjene percepcije građana o političarima i njihovim namjerama, anegdote o građanima koji plaču za predsjednikom koji je “poznavao njih“ se o aktuelnoj političkoj eliti sigurno neće pričati. U toj sferi kopiranje Ruzvelta neće dati rezultate.
