Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan oštro se suprotstavio ulasku Švedske i Finske u NATO. Kako je rekao, dvije spomenute države neskriveno pružaju utočište i finansijsku pomoć teroristima i snabdijevaju ih oružjem. Riječ je o pripadnicima tzv. Radničke partije Kurdistana (PKK) i s njom blisko povezane Milicije sirijskih Kurda (IPG), zvanično zabranjenim u Turskoj.
Podsjetimo, uporno insistiranje Vašingtona da se dvije spomenute države pridruže zapadnoj vojnoj alijansi direktno je u vezi sa aktuelnim događajima u Ukrajini. A u pogledu toga Erdogan je od samog početka zauzeo stav u velikoj mjeri drugačiji od onog nametnutog Evropljanima od strane Amerikanaca. Umjesto besmislenog naoružavanja ukrajinske armije, ponudio je svoju punu saradnju u pronalaženju rešenja za prekid oružanih borbi u bivšoj sovjetskoj republici. Tokom protekla tri mjeseca, a zahvaljujući posredovanju Turske, delegacije strana u sukobu razgovarale su u više navrata, poslednji put 29. marta u Istanbulu.
Jasno je da Turska u ovom trenutku posjeduje najveći kapacitet za mirenje sukobljenih u bivšoj sovjetskoj republici. Kao prvo, riječ je o jednoj od ključnih država Crnomorskog regiona i neposrednom susjedu i Rusije i Ukrajine. Istovremeno, svaka strateški značajniija promjena na ovim prostorima i te kako bi uticala na položaj nasljednice nekadašnje Otomanske imperije.
Također, Turska, iako zvanično članica NATO-a, nije baš pretjerano voljna da sluša naredbe koje stižu iz Brisela. Ni kada je riječ o vojnim pitanjima, ni kada je riječ o ekonomskoj saradnji sa zemljama koje nisu po ukusu tamošnjih zvaničnika. Sopstvena bezbjednost u ovom slučaju jasno je istaknuta kao primarni cilj spoljne politike Ankare. Podsjetimo samo da su se ovdje odlučno suprotstavili upornim zahtjevima Vašingtona da se odreknu najsavremenijeg raketnog naoružanja kupljenog svojevremeno od Rusije. O „turskom putu” svjedoči i nedavna odluka Ankare da otkaže najavljene manevre alijanse u Crnom moru.
Valja pomenuti još jedan, nemali adut Ankare, a to su – migranti. Naime, koliko prošlog leta, Turska je bila stjecište čak 3,7 miliona izbjeglica, uglavnom pristiglih iz Sirije, a čiji krajnji cilj je bila i ostala – Evropa. Ne treba mnogo mašte da bi se zamislilo kakav haos bi nastao ukoliko bi svi ti nesrećnici uspeli da se dokopaju Starog kontinenta. U kombinaciji sa aktuelnim izbjeglicama iz Ukrajine bio bi to neizdrživ udar na zemlje EU. Pogotovo danas, kada se ceo ovaj prostor suočava s mogućom krizom izazvanom nedostatkom hrane i energenata. Turska, za sada, čvrsto stoji iza uloge branioca „starog sveta” i drži izbjeglice u kampovima na svojoj teritoriji. Naravno, ne besplatno.
Ono što je već sada jasno jeste da će u Ankari svoj „povratak u Evropu” morati da usaglase s također nedvosmislenim namjerama SAD da isti prostor u potpunosti stave pod svoju kontrolu. Pokušajem uvlačenja Švedske i Finske u EU, u Vašingtonu su pokazali na kakvu Evropu računaju. U svakom slučaju, ne takvu koja sama odlučuje o svojoj sudbini.
Eksperti već duže vrijeme opominju da bi širenje NATO-a na istok moglo da pokrene novi veliki rat na prostoru Starog kontinenta. Opominju i da je saradnja EU sa Amerikom odavno ušla u tokove koji ne dozvoljavaju nekontrolisana iskakanja. Istovremeno, Turska, kao zemlja koja ne samo što je prvi evropski komšija već i neko ko je vekovima pod svojom kontrolom držao nemali dio kontinenta, nikada nije ni nagovještavala namjeru da se odrekne slavne prošlosti. Mogućnost ubrzanijeg povratka na svjetsku scenu, kroz ulogu pomiritelja između zaraćenih Ukrajine i Rusije, sigurno neće biti potrošena uludo.
Pomenimo još dvije važne informacije: Kremlj je prošle nedelje saopštio da već neko vreme sa Bajdenovom administracijom nema praktično nikakvih kontakata. Barem na tom planu Vašington ćuti. A SAD slove za najgrlatijeg zastupnika Kijeva, što se ogleda u liferovanju isijom oružane pomoći vrijedne čak 54 milijarde dolara i slanju vojnih stručnjaka na teren. Druga informacija je da su pojedine evropske zemlje, prije svih Poljska, riješile da znatno umanje finansijsku i svaku drugu pomoć izbjeglicama sa istoka Evrope.
Kada se sve navedeno ima u vidu, jasno je da je ukrajinski rat samo jedan od koraka u predstojećem prekomponovanju svijeta. Na teritoriji bivše sovjetske republike taj rat je počeo još 2014. Izgleda da su u Turskoj na vreme shvatili u kom pravcu sve ide i, ne verujući mnogo u vječitost zapadnjačkog liberalnog kapitalizma, riješili da stvari prilagode svojim potrebama i svojim tradicijama. Nekadašnja Otomanska imperija možda je „prespavala” dvadeseti vijek, ali je jasno da je u ovaj sadašnji ušla – široko otvorenih očiju.
Slobodan Samardžija
