7 Oktobra, 2022

Prijava

Sto dana rata u Ukrajini

Kažu da je za pravilno sagledavanje jednog istorijskog događaja neophodno da prođe izvjesna vremenska distanca. U današnjem sve globalizovanijem, ali zato i sve manje rezilijentnom svijetu, gdje i mali potresi mogu da za kratko vreme izazovu tektonske poremećaje, pri analizi agresije Rusije na Ukrajinu nemamo luksuz čekanja na distancu. Prvih sto dana morati će da bude dovoljno da izvučemo neke bitne zaključke. Agresija nije prejaka riječ – zbivanje u Ukrajini uklapa se i u njenu politikološku (ofanzivna vojna akcija neisprovocirana prethodnom neprijateljskom ofanzivom) i u pravnu definiciju (po Rezoluciji 3314 Generalne skupštine UN iz 1974). Na to stanovište, uostalom, glasanjem u Ujedinjenim nacijama stalo je i 140 država sveta, među kojima i BiH. No, nije u tome osnovni problem. Kako god nazvali trenutni rusko-ukrajinski rat, riječ je o jednoj velikoj tragediji – za Ukrajinu, Rusiju i cijeli svijet – koja nije smjela da se desi. Zašto nije smjela, a ipak se desila, i šta je donijela za ovih prvih sto dana, predmet je ove kratke analize.

Međunarodne odnose najlakše je tumačiti sa sistemskog stanovišta. Najmoćnija sila svijeta, Sjedinjene Države, širenjem NATO-a na istok i „obojenim” revolucijama na postsovjetskom prostoru ušla je u „dvorište” druge velike sile, Rusije, pa je ova morala da reaguje da bi zaštitila svoju bezbjednost. No, to objašnjenje ne daje odgovore na pitanja zašto su SAD ušle u rusku sferu uticaja, zašto je Rusiji baš toliko stalo da zaštiti svoj status velike sile, a pogotovo ne zašto su se baš na Ukrajini slomila koplja – i to na način koji neće uvećati ničiju bezbjednost, ni u kojem smislu. Američki hegemonizam, koji želi da eliminiše postojanje drugih nezavisnih velikih sila iz međunarodnog sistema i upravlja njime iz jednog centra, nije samo posljedica dominantne moći SAD nakon hladnog rata. On izvire i iz liberalne ideologije i vere u nezamjenljivost i izuzetnost američke nacije, koja kaže da SAD ne mogu da budu bezbjedne u svetskom poretku kojim ne vladaju. Ta ideja znatno je starija i od „unipolarnog trenutka” i ostaje vodilja vanjske politike SAD, uprkos relativnom opadanju njihove moći.

Također, ni Rusija nakon hladnog rata nije morala da se suprotstavi američkom hegemonizmu – mogla je da prihvati polusuvereni položaj, kao što su Njemačka, Japan, Italija, Velika Britanija i Francuska nakon Drugog svetskog rata – ali se vodila duboko ukorijenjenom idejom „velikosilstva”, koja kaže da ona ne može da opstane kao država ukoliko nije velika sila, što zbog ranjivog geopolitičkog položaja, što zbog endemskog zaostajanja njene ekonomske za vojnom moći.

Ako su sistemski i idejni činioci rusko-američkog „klinča” jasni, zašto su se dvije sile u njega uhvatile baš u Ukrajini, a ne, recimo, u baltičkim državama (koje je Rusija olako pustila u NATO) ili Belorusiji (koju je još lakše zadržala u svojoj orbiti)? Zato što ovo nije samo geopolitičko-idejni sukob Rusije i Zapada, već i identitetski sukob za nasleđe srednjovjekovne države koja se zvala Kijevskaja Rus’ (kod nas pogrešno nazivane Kijevskom Rusijom). Jesu li Rusi i Ukrajinci jedan, ili dva odvojena naroda? Ko je od njih legitiman nasljednik kijevske države – Ukrajina, jer je centar te države bio na njenoj teritoriji, ili Rusija, jer je svoju državu nazvala po njoj? Ko je „mlađi”, a ko „stariji” brat, ko „mali”, a ko „veliki” Rus? Imaju li Ukrajinci pravo na sopstvenu državu ukoliko nisu dio sfere uticaja Rusije, tj. „ruskog svijeta”? Radi razrješenja tih pitanja, predsjednik Putin posegao je za oružjem. Ali zašto baš ovako, i zašto baš sada? Naposletku, jedan ograničeni rusko-ukrajinski oružani sukob već se dogodio 2014–2015. Zašto je trebalo sedam-osam godina da eskalira ka punoj invaziji?

Zato što se u toku tih godina steklo nekoliko činilaca koji su naveli autoritarnog kremaljskog lidera da razrješenje traži kroz totalni rat, makar time stavio na kocku bezbjednost i status same Rusije. Ultimativno je potpao pod uticaj imperijalno-nacionalističke evroazijske koncepcije, po kojoj bez zaokruživanja „ruskog svijeta” status same Ruske Federacije kao velike sile nema mnogo smisla. Čak ni ukrajinska vojna neutralnost – na koju su Zapad i sam Kijev svejedno uporno odbijali da se obavežu – više nije bila zadovoljavajuća. Trebalo je pod kontrolu staviti, ako ne cijelu Ukrajinu, onda makar njen veći dio, te obesmisliti njeno postojanje kao posebne države i nacije. Dok je Tramp bio u Bijeloj kući, Putin se nije usuđivao da krene u akciju – nadao se njegovom drugom mandatu i nekakvom „dilu” s njim. Protiv Bajdena je već mogao da krene punim gasom naprijed. Naravno, u međuvremenu je trebalo ojačati nespornu sferu uticaja, što je Moskva uradila obezbjeđivanjem za sebe povoljnih rešenja, najprije predsedničke krize u Belorusiji, pa novog rata u Nagorno-Karabahu, i na kraju previranja u Kazahstanu.

Ipak, agresija na Ukrajinu, uprkos očigledno dugom i brižljivom pripremanju, pokazala se kao Putinova strateška greška. Pocjenio je dvije stvari: spremnost ogromne većine ukrajinskog naroda, uključujući i njegov ruskojezični dio, da se odupre invaziji; spremnost Zapada da se (makar privremeno) ujedini protiv Rusije, izoluje je sankcijama i pruži značajnu vojnu pomoć Ukrajini (doduše, bez najnaprednijeg naoružanja, a pogotovo direktnog ulaska u rat). Već prvih dana postalo je jasno da će sve trajati mnogo duže nego što je zamišljeno. Putin je vrlo brzo promijenio ratne ciljeve i od upada u Kijev i „obezglavljivanja” Ukrajine prešao na sporiji, ali znatno sigurniji rat iznurivanja na jugu i istoku zemlje, s naglaskom na Donbas – jedinu oblast u kojoj je preostao kakav-takav proruski sentiment većine stanovništva.

Od kompromisnog rešenja sve smo dalje, a sve bliže nekakvoj „Pirovoj” pobjedi Rusije i „zamrzavanju” sukoba na liniji razgraničenja za koju Rusi procjene da im je dovoljna i da mogu da je održe, kako ne bi rizikovali dugotrajni gerilski sukob koji bi već teško mogli da dobiju. Iracionalnu upornost obje strane viđenu u borbi za Mariupolj (Azovstalj), kako bi i jedna i druga od nje mogle da naprave mit (Ukrajinci o hrabrom zadržavanju nekoliko hiljada ruskih trupa, a Rusi o brizi za civile i strpljivom čekanju da se „nacisti” predaju) vjerovatno ćemo gledati i u Severodonjecku, kasnije Slavjansku i Kramatorsku, i tako redom. Pred nama je vruće ljeto.

U ovoj tragediji nema poštede ni za koga. Ni za Ukrajinu, koja se razara uzduž i popreko, a čija se najmanje četvrtina stanovništva nalazi u statusu izbjeglice ili raseljenog lica. Ni za Rusiju, koja će bez obzira na ishod rata neko vrijeme jednostavno teško moći da igra ulogu velike sile, pogotovo priznate od Zapada. Ni za Zapad, čiji evropski dio već sada nema rešenje za energetsko-ekonomsku krizu koja će tek da se zahukta, a američki uz sveže rane od podjela zbog Trampa i uoči neminovnog razračunavanja s Kinom započinje još jedan nepotrebni hladni rat. Ni ne treba da bude poštede, jer svi su oni jednako odgovorni za tragediju, iako je Putin taj koji je povukao obarač. Nažalost, ovaj rat tragičan je i za one koji s njim nemaju nikakve veze, gdje spada i BiH, koja se suočava s pritiscima većim nego ikad da odustane ne samo od svoje neutralnosti, već i od elementarnog nacionalnog interesa. Definitivno je vreme da se napusti mit kako živimo u svijetu boljem nego ikad i vratimo se vještinama zahvaljujući kojima su naši preci opstajali u mnogo surovijim, a kakav će biti i onaj koji nastaje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i uključite se u našu Viber zajednicu.

Podjeli:

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin
Na pravom putu

Slične vijesti