Piše : Tarik Kapetanović
Bilo je to davne 2011 godine kada je grupa komunikacijskih stručnjaka na poziv agencije PRIME iz Sarajeva napravili prvi veliki Tweetup u Banja Luci.
Te 2011, moj drug Kemal i ja smo se spakovali i otišli u Banja Luku, u kojoj nas je dočekala vesela ekipa iz Banja Luke koji su u tom momentu koristili Twitter kao komunikacijski alat mnogo više nego što smo mi to radili u Sarajevu, posebne trikove, fore i fazone je donijela ekipa iz Srbije koja je također bila pozvana na Tweetup u Banja Luci.
Učili smo, družili se i komunicirali zajedno. Neka prijateljstva iz tog vremena su opstala do današnjih dana. Kako me put nije vodio u Banja Luku i kako baš u tim krajevima i nemam rodbine, svaki naredni put sam morao doći maksuz, a takvih prilika je bilo.
Na poziv Schüler Helfen Leben sam boravio u Banja Luci u kojoj sam prenio svoja znanja i iskustva iz komunikacija i rukovanja digitalnim medijima mladim ljudima iz cijele Bosne i Hercegovine. Banja Luka mi je ostala u sjećanju i kada samo u parku Petra Kočića pravili veliku tribinu IgGa kada su možda po prvi put otvorene ključne političke teme o političkim akterima iz naše ne tako davne prošlosti.
Poseban šlag na tortu je bila digitalna konferencija Konverzija koju su do savršenstva doveli dragi prijatelji iz Banja Luke i na kojoj sam bio jedan od predavača te rame uz rame s kolegama iz cijele regije čija imena znače i odzvanjaju digitalnim prostorom.
Na povratku s putovanja u Bihać sam s posebnom radošću vodio drage prijatelje iz Kuwaita upravo u Banja Luku, na Vrbas i Ferhadiju džamiju u kojoj smo obavili namaz prije povratka u Sarajevo.
U Banja Luci i dalje žive moji dragi prijatelji a ćevapi iz Banja Luke su mi draži od onih koje mogu pojesti u Sarajevu.
Za mene taj grad nije nepoznanica, nije strana teritorija i sasvim mi je obična vijest da gradonačelnica Sarajeva posjeti Banja Luku u kojoj će je srdačno dočekati gradonačelnik tog prelijepog bosanskohercegovačkog grada.
Žalosno je što nam je s pandemijom zagrljaj postao događaj, još tužnije je da gostoprimstvo u Bosni i Hercegovini postane čudan događaj te da se divimo mladosti koja se ponašala kao i moja generacija te 2011 godine.
Postoji samo jedan problem, moji prijatelji koji žive u Banja Luci kao i oni koji žive u Sarajevu nisu pod stalnim okom kamera, mi smo išli u nekom drugom smjeru i nismo bili zanimljivi političkim elitama koje nas nisu imenovale na značajne funkcije, naši roditelji također ne žive u dvorcima niti su vojna lica, naši roditelji su obični ljudi koji su nas naučili da je zagrljaj nešto normalno, da se gostoprimstvo podrazumijeva te da se od toga ne pravi big deal, na kraju naučili su nas da volimo Bosnu i Hercegovinu i sve njene gradove jer se i dalje sjećaju zemljotresa u Banja Luci kada su svi kolektivno skočili da ponovo izgrade taj grad i nisu štedjeli kada su odvajali sredstva da Banja Luka ponovo postane ono što je nekada bila!
