Piše : Tarik Kapetanović
Kada posmatramo svijet lako je uočiti da je Kina bila globalna sila i prije a sve pokazuje da će to biti i nakon pandemije ovog strašnog virusa. Ne samo da je pokazala spremnost da potpuno sama riješi svoje probleme te da u pogon stavi sve ljudske ali i materijalne resurse nego je uradila sve da pomogne i svima onima kojima je u vremenu globalne krize ta pomoć bila potrebna.
Mnogi će reći da je Kinezima lako jer ih ima nebrojeno mnogo ali očito da broj stanovnika nije bio presudan za Kinesku snagu. U Kini je uspostavljen sistem i to onaj jednopartijski koji je ujedno liberalizovao ekonomsko tržište a s druge strane unaprijedio tehnološki razvoj koji ujedno nije išao na štetu tradicije – ali jeste na štetu privatnosti.
S druge strane stoji Amerika koja nikako da se izbori sa sve intenzivnijim problemom pandemije iako u baš u Americi demokratija najsnažnije nosi policijsku palicu a sve u svrsi zaštite pojedinca i sistema. S druge strane Kina se pretvara u državu korporaciju koja će od Amerike preuzeti tu počasnu titulu.
Iako najbolji doktori možda najbolje žive i najbolje zarađuju upravo u Americi, oni nisu pokazali spremnost da odgovore problemu pandemije. Možda je to zbog privatiziranog i izuzetno skupog zdravstvenog sistema koji ne brine za zdravlje onih koji nemaju novca.
Poruka je jasna, oni koji ne mogu da stvaraju profit i oni koji ne mogu da nose oružje jednostavno nisu potrebni sistemima koje mi smatramo najrazvijenijim.
S treće strane gromoglasnim šapatom svoje prisustvo na političkoj sceni mapira Rusija koja se na svoj način bori s pandemijom i krizom koja je pogodila i stigla tačno iz komšijske Kine. Vojnički ustrojena zemlja pokazala je zube koroni a mentalitet običnog naroda je pokazao solidarnost i spremnost da se pomogne onima u nevolji.
Da li je to zbog toga što Rusi kao i mnogi narodi u okruženju na svoje građane ne gledaju kao na one kojima je osnovna svrha zarada već ipak i kao ljudska bića koja imaju vrijednost to je već priča za drugu analizu.
Za nas jedan od najvažnijih aktera – Evropska unija pokazala je da skoro da ne postoji. Sve ono što je nekada bilo simbolom Evropske unije palo je na testu. Preko noći je nestala Evropska solidarnost a samim tim su zemlje članice ostavljene da se bore svaka sa svojim problemom unutar svojih granica koje je EU na neki način u jednom momentu istorije izbrisala.
To su na svojoj koži osjetile zemlje koje su unutar sebe podijeljene na bogati sjever i siromašni jug. Takve zemlje poput Španije, Italije dijelom i Francuske nisu uspjele na pravi način odgovoriti prijetnji globalne pandemije a iz Evropske unije im nije stizala adekvatna pomoć.
Evropska unija je bez ikakve procedure i protokola dočekala pandemiju, a građani Unije su ostali bez zaštite EU što je pokazalo da se radi o sistemskom problemu unutar same EU. Zbog toga su sve glasniji glasovi koji vrište da Talijane, Špance, Francuze pa čak i mnoge Nijemce više ne zanima EU već njihova matična država koja ih je u momentima krize na ovaj ili onaj način zaštitila.
Kada je najmanje trebalo stvorio se razdor. Holandija bila protiv pomoći EU članicama poput Italije i Španije a nisu se zalagali ni za pomoć Francuskoj. Tu je također došlo do razdora između EU sjevera i EU juga u kojem je i moćna Njemačka zauzela stranu i pritekla u pomoć Holadniji ali i Danskoj dok su Španija i Italija ostale u zapećku prepuštene same sebi.
Španci su se borili krvavo i hrabro, sačuvali su svoj suverenitet a njihove diplomate su pokazale da znaju raditi svoj posao. Umjesto od EU, Španci su u vrlo brzom roku dobili pomoć od Turske koju su u vremenu krize Španci jedva dočekali. Nije bilo vremena da se tada razmišlja o užasnim odnosima između Brisela i Ankare niti da se pita za mišljenje druge članice EU.
Naša mala zemlja, uništena agresijom i stalnim političkim i ekonomskim pritiscima je ponosno i hrabro dočekala pandemiju na vrijeme. Iako podijeljeni i mali te prilično nefunkcionalni – napravili smo čudo. Suočili smo se s krizom, u pravo vrijeme prepoznali problem, odredili mjere i pozvali svoje prijatelje u pomoć – svako iz svog entiteta. Pomoć je stigla a onda su entiteti pomogli jedni drugima i učinili da se BiH ujedini u vrijeme najteže krize nakon agresije. Amerika, Rusija, EU, Turska i Kina su reagovale na pravi način i pokazale da iako opterećene svojim problemima i dalje misle na Bosnu i Hercegovinu.
Možda smo mi jednostavno naviknuti na krize, možda smo prekaljeni u tome ali jednostavno se ne udaramo u supermarketima i ne otimamo za rolnu toalet papira. Mi smo naučili da živimo s malo i da se radujemo malim stvarima. Komšiluk je ponovo postao institucija a disciplina je na sasvim zavidnom nivou iako se nas uvijek smatralo nediscipliniranim.
Niko se nije dodatno naoružavao niti povlačio pištolje radi kese makarona kao što se to dešavalo u Americi niti su ulice bile pune za vrijeme policijskog sata. Možda smo sazreli i možda smo se kao društvo više približili Kinezima i Koreancima nego li komšijama iz EU koji se ne mogu izboriti ni s najblažim mjerama.
U drugi plan je došla migrantska kriza o kojoj se toliko pričalo u proteklom periodu, međutim taj projekt ne nastavljen i u vremenu pandemije. U vremenu karantene migranti i dalje putuju a Njemačka uvozi sezonske radnike. Ekonomska kriza nije prepreka da se put nastavi a euroskepticizam koji jača ne zaustavlja nevladine organizacije da i dalje rade ono što su radile i kada virusa nije ni bilo.
Vjersko djelovanje nikada nije bilo jače, ljudi okupljeni oko vlastite vjere u toplini svog doma praktikuju svako na svoj način vjeru. S druge strane brinu stroga pravila kojima se vjernici ograničavaju i distanciraju od vjerskih objekata bez obzira na poštovanje svih pravila koje je struka propisala u vremenu krize, kuda taj trend vodi ostaje da se vidi.
Na kraju stvari se zaustavljaju tamo gdje su i počele, u Kini koja ima sve preduslove da postane prva tehnokratska korporacijska totalitarna država u svijetu u kojoj će mjere socijalnog distanciranja zaista od ljudi napraviti robote ovisne o tehnologiji.
Zbog toga nije ni malo jednostavno ne zapitati se hoće li Kina nastaviti tamo gdje je počela Amerika te hoće li ići u smjeru socijalnog distanciranja ljudi, a svijet u smjeru odvajanja vjernika od Boga te u smjeru udaljavanja prijatelja i rodbine a sve u cilju zaštite njihovog zdravlja.
Hoćemo li nakon korone živjeti poput robota okruženi elektronskim spravicama to ne znam, mi na Balkanu sigurno nećemo, neki drugi sigurno hoće jer je promatranje pojedinaca u cilju zaštite društva jedno od pravila koje neće ispariti nakon pandemije.
Kako ćemo raditi i hoće li nas sistem uopšte više trebati ostaje da se vidi, ne bih želio da se sve robotizuje i da nam se misli uploadaju u cloud a te nam misli upravo kontrolišu korporacije sada kada smo zatvoreni u četiri zida najviše i najaktivnije i od toga pravne nauku (a mnogo je slučajnosti koje pokazuju da im je to namjera).
Nikad ne smijemo dozvoliti da postanemo eksperiment velikima koji će nas u momentu zamijeniti čim nas potroše.
