Bakir Srna je momak koji je svoje prve košarkaške korake napravio na ulici ispred zgrade. Prošao je kroz našu školu košarke, i trenirao mnoge . Mijenjao je klubove i sredinu ali nije napustio Bosnu i Hercegovinu. Košarkaški put doveo ga je i do KK Bosne što je bio poseban izazov za njega. Trenutno uspješno vodi KK BURCH. No, mi ovaj put razgovaramo sa Bakirom o profesionalnoj košarci u našoj zemlji, njegovim počecima, uspjesima i dostignućima.
Bakire, da li smo ispravno čuli ili se samo priča da si baš ti novi trener KK Burch ?
Što se tiče pitanja koji se odnose na to da li sam trener KK BURCHA ili su to samo priče, odgovorio bih potvrdno na oba. Naime, nekoliko sedmica prije nego što smo KK BURCH i ja ozvaničili saradnju, kružile su priče da je to moguća destinacija u kojoj ću nastaviti karijeru košarkaškog trenera. Međutim, to da sam ja prisutan ovdje i sada kao novi trener KK BURCH me ostavlja u uvjerenju da su svi oni koji su odlučivali o angažovanju novog trenera u KK BURCH u meni prepoznali ljudske, sportske i trenerske osobine koje su ih opredijelile za moj izbor a ja sam trenutno zbog toga sretan i zadovoljan i ovom prilikom im se zahvaljujem na ukazanom povjerenju. Posebno želim naglasiti da sam zadovoljan optimalnim uslovima koje osigurava Internacionalni Burch Univerzitet za uspješan rad košarkaškog tima koji ćemo usmjeriti na potvrđivanje dostignutog nivoa i dalji razvoj KK BURCH i svakog pojedinca koji uzme učešće u radu našeg tima.
Zašto baš košarka, odakle ljubav prema toj lopti ?
Sjećam se da sam, kao i većina dječaka, igranju klikera pristupao sa strasću koja se kod mene kasnije razvila u ljubav prema sportu ali dominantno prema sportovima sa loptom. U dobi od 11-12 godine pojavila se ljubav prema košarci koja je kasnije “podgrijana” prvim poslijeratnim uspjesima košarkaške reprezentacije. Prije svega mislim na antologijske pobjede u Skenderiji i na Gripama protiv susjedne Hrvatske kao i pobjedu nad Litvanijom u gostima. Da košarka krije nešto magično, primjetio sam nakon poraza od Litvanije te neke kasne 90-e na Skenderiji kad je Sabonis uz svoju fizičku dominaciju demonstrirao visoku intelektualnu sposobnost koja prenesena na košarkaški teren postaje magija. Želja da dosegnem košarkaški maksimum, da uživam u ljepoti košarkaške igre i u slasti pobjede, da iz poraza učim i iznalazim nove motive, kako za sebe tako i za igrače, lično košarkaško usavršavanje i trenersko napredovanje i košarkaški razvoj igrača koje treniram, su moje ideje vodilje u ovoj igri što se košarkom zove.
Kako navodite i danas obilazite vaš prvi koš, da se sjećate bola ili strasti prema sportu iz tog mladog perioda ?
Koš na kojem sam odigrao najveći broj basketa (ulična košarka) je u naselju Lužani na Ilidži gdje sam i odrastao. Skoro pa svakodnevno prolazim pored tog koša za koji me vezu neke od najljepših uspomena u životu a u vezi su sa mojim odrastanjem i košarkaškim sazrijevanjem. Škola uličnog basketa me mnogo više naučila o životu nego o samoj košarci. Taj način sazrijevanja kakav je još donekle imala moja generacija se polako gubi.
Kako je tekao tvoj košarkaški put ?
Igračku karijeru sam počeo u KK ILIDŽA. Tu sam prošao kroz omladinske kategorije nakon čega prelazim u KK BOŠNJAK iz Hadžića gdje igram par sezona A1 ligu. Nosim lijepa iskustva iz tog perioda, kako takmičarska tako i u smislu druženja. Igrali smo brojne turnire, odlazili na kampove. Iskreno rečeno želja da se bavim trenerskim poslom je tinjala u meni jedan duži period prije odluke o prekidu igračke karijere.
Svoje prve korake si počeo u KK Impuls, kakve utiske i godine si doživio u tom klubu ?
Prvu priliku za trenerski rad sam dobio u KK IMPULS sa Ilidže i to kao trener u školi košarke s ciljem da okupim što više djece sa ulice i da ih uz adekvatnu animaciju što duže vežem za klub. Siguran sam da nikada ne bih spoznao pravu vrijednost, mogućnosti i ljepotu trenerskog poziva u košarci da sam preskočio bilo koju od etapa razvoja iz tog perioda i kad-tad bi nešto od toga limitiralo moj daljnji trenerski razvoj. Ubrzo sam preuzeo prvi tim u A2 ligi. Zbog problema u iznalaženju dugoročno prihvatljivog načina funkcionisanja i neizvjesnosti u daljnjem razvijanju ovog projekta odlazim iz KK IMPULS nakon 3 godine boravka u tom klubu kojem sam zahvalan na ukazanoj prvoj prilici.
Nakon Inpulsa karijeru si nastavio u KK Novi Grad koji se takmičio u A1 ligi…?
Ubrzo nakon odlaska iz KK IMPULS došao je poziv od KK NOVI GRAD da preuzmem ekipu u A1 ligi. Medutim, stečeno iskustvo u ovom klubu, kako košarkaško tako i ono u oblasti međuljudskih odnosa, je bilo od neprocjenjive vrijednosti u daljnjem profiliranju mog profesionalnog poziva košarkaškog trenera.
Iz Novog Grada dolaziš u legendarnu KK Bosnu, kakve impresije nosiš iz tog perioda i da li će KK Bosna ikada uspjeti vratiti stari sjaj ?
Krajem aprila 2010.godine napustio sam KK Novi Grad i ušao u period koji je možda i najteži kad je u pitanju moj trenerski poziv. Cijeli mjesec dana sam bio bez posla. Sjećam se da sam jako teško podnosio što nakon 4 godine trenerskog rada nemam klub. Međutim, sjećam se da je i u ovom periodu bilo ponuda za moj angažman ali možda sam nesvjesno podizao levele svojih zahtjeva prema sredinama sa kojim sam bio u kontaktu jer mi se nije vraćalo na puko preživljavanje i borbu za opstanak u najosnovnijem obliku organizacije i funkcionisanja. Početkom juna KK Bosne me pozvala da se angažujem u omladinskom pogonu. Nisam se dvoumio. Bila mi je velika čast što postajem dio stafa takvog giganta i sa velikom emocijom sam ušao u taj posao. Sa pionirma Bosne te godine osvajamo viceprvaka države, međutim nešto što po prvi put otkrivam i osjećam u radu jeste funkcionisanje sistema koji djeluje u KK Bosna, a koji se manifestira na način da odluke o svim značajnim pitanjima u klubu koje utiču na sudbinu kluba donosi veći broj ljudi. Posmatrajući Bosnu iz sadašnje perspektive, vidim da se određene pozitivne stvari dešavaju u njenom seniorskom timu, međutim, tvrdim da mi, s obzirom da ne spadamo u red bogatih sredina koje na duži period mogu isfinansirati ozbiljnu seniorsku priču, bez dobro posloženog omladinskog pogona i kontinuiranog priliva domaćih mladih igrača ne možemo ostvariti značajnije rezultate u regionalnom ili evropskom rangu takmičenja. Kad kažem domaćih, mislim minimalno na državu BiH a po mogućnosti i EX Yu prostor.
Zadnjih šest godina proveli ste u OKK Spars ?
Avgusta 2011.godine dobio sam priliku raditi u OKK SPARS koji nakon višegodisnjeg pažljivog i strpljivog rada u ranijem periodu, te 2011. godine, kreće u aktivniji pristup prema mladim talentima po Bosni i Hercegovini pa i šire. Brojne medalje sa državnih takmičenja, međunarodnih turnira, broj seniorskih i omladinskih reprezentativaca naše i susjednih država govori samo po sebi kad je OKK SPARS u pitanju. Visoka koncentracija ambicije kako menadžemnta kluba, tako i trenera i igrača, uz odgovornost kakvu nosi rad sa talentima, su uticale na sveobuhvatno ubrzano sazrijevanje cijelog kluba i svakog pojedinca u njemu.
Možeš li nam navesti najinteresantnije detalje iz dosadašnje karijere ?
Bilo ih je da li sa samog terena ili van istog. Teško mogu sad izabrati situaciju ali i otišli bi predaleko pa ostavljam ako Bog da za drugu priliku…
Da li je teško uskladiti obrazovanje i sport, čemu treba dati prednost i koliko treba učiti da bi se postalo uspješnim sportistom ?
Veliki problem sa kojim sam se kao trener mlađih uzrasta suočavao jeste usklađivanje školskih obaveza sa sportskim zahtjevima. Teško je uskladiti školske obaveze a pri tome dva puta dnevno trenirati. Kroz angažman u okviru Sparsa dosta sam putovao i vidio kako se sa tim problemom bore najjači klubovi u Europi. Većina taj problem prevazilaze usmjeravajući igrače prema vanrednom završavanju škole. Medutim, ja ne podržavam tu ideju u potpunosti. Iako ova ideja ima svoje utemeljenje u svjetskim trendovima u bilo kojoj oblasti u kojoj se teži ka brzom uspjehu i brzoj naplati uloženog, medutim, potpuno je dehumanizirana jer dugoročno ostavlja negativan trag na pojedincu i siguran sam da će se pokazati da i na sportskom polju dugoročno ostavlja negativne posljedice.
Nakon preuzimanja vođstva KK Burch, šta nam možeš reći o tim momcima ?
Nismo još uvijek počeli sa treninzima i još uvijek nisam uspio osjetiti puls momaka. Trenutno se bavim planiranjem i organizaciom priprema sa kojim iz opravdanih razloga malo kasnimo, međutim, uvjeren sam da ćemo uz pomoć i energiju ljudi iz menadžmenta brzo ući u korak i doći u situaciju da većinski razmišljamo o aktivnostima na košarkaškom terenu. Moj fokus je na adekvatnom popunjavanju tima, ljudi u stafu i selekciji igrača kako bi sa što adekvatnijim kadrom ušli u trenažni proces. Naravno da imam određena saznanja o momcima koji su tu i siguran sam u uzajamnu dobru saradnju.
Kako izgleda jedan običan dan Bakira Srne ?
Planiram veoma rano ustajanje kako bih stigao ispoštovati svoje jutarnje adete a sve s ciljem da bi što efektniji bio u nastupajućem danu. Od osam do deset je jutarnji trening. Nakon toga ćemo se posvetiti izvršenju obaveza na univerzitetu. Pripremu za treninge bih svakako odradio u prvom djelu dana, tako da ostaje ručak i poslije kratki odmor. Nakon toga od 18 do 20 sati trening. Važno je pažljivo odabrati ljude sa kojima ulaziš u sezonu poštujući podjednako sportske i ljudske osobine.
Na koji način se pripremaš za utakmicu ?
Psihološki aspekt pripreme, kako za trening tako i za utakmicu, je jako bitan koliko kod igrača tako i kod trenera. U ostvarivanju dobrih rezultata dosta toga kreće od samog pristupa treningu svakog pojedinca, uvažavajući i sve specifičnosti koje nosi svaka utakmica sama po sebi. Trudim se što više mozak okupirati stvarima koje me opuštaju i pronaći potreban mir. Naravno sa godinama trener usavršava i metode organizacije i vođenja kako treninga tako i utakmice. U seniorskoj konkurenciji igrači su već toliko zreli da taj segment košarke koji zahtjeva određenu pripremu u realizaciji treninga i vođenju utakmice razumiju. A kad oni sve to razumiju tada smo poprilično u komotnoj poziciji.
Kakav je osjećaj biti trenerom ekipe i koje su osobine potrebne da bi postali dijelom KK Burch ?
Rano je pričati o tom. Za sad prepoznajem jako puno lijepih stvari koje sam djelom znao a djelom i otkrio u toku dvije sedmice provedene na Burchu. Međutim ima tu i sitnih skrivenih zamki koje nosi svaka sredina po svojim specifičnostima. Otkrit ću jednu. Momci koji igraju za KK BURCH su u većini slučajeva ne samo studenti Burch Univerziteta već i stanovnici kampusa u kojem se nalazi internat. Pozitivna je stvar ako se sinergija publike koju čine njihove prijatelji, studenti i profesori sa utakmica adekvatno kanališe na radnu sedmicu na univerzitetu. Međutim, ako to ode u beskorisnu analizu i komentarisanje eventualnih uslovno rečeno loših poteza na utakmici, može doći iz najboljih namjera do loših posljedica. Na meni je da ukazujem i borim se protiv ovih i drugih pojava izričito u zaštiti interesa mladih igrača i KK BURCH.
Čiju podršku košarkaši moraju imati ?
Mladi igrači moraju naučiti da jedino svojim radom, zalaganjem, odricanjem, predanošću, čistom svješću mogu za sebe učiniti najviše. Sve navedeno će im pomoći da prevaziđu i eventualne teške trenutke kojih u svakom poslu mora biti. Naravno, bitna je podška koja dolazi od roditelja, prijatelja, menadžmenta kluba, trenera… Ja sam uvjeren da bez ranije navedene osnove teško da će iko savladati ne samo sportske već i akademske obaveze.
Koja je tvoja poruka za mlade igrače koji će se okititi bojama dresa KK Burch ?
Teško da neka poruka može biti jača od ličnog uvjerenja i iskustva. Međutim, Burch nudi širok dijapazon mogućnosti pogodnih za odgoj mladog čovjeka. Pored A1 lige ove godine krećemo i sa ekipom u A2 ligi kao i sa juniorskom ekipom. Imamo viziju kako bi to trebalo izgledati za godinu dana a i na duži period. Šta želim reći, sport je važan segment u odgoju mladog čovjeka. Rekao bih i potreba. Rukovodstvo Univerziteta kao i menadžment kluba su se potrudili i značajnom broju mladih igrača pružili pažnju i omogućili prostor kako bi korisno upotpunili akademske aktivnosti. Na nama je da to vremenom usavršavamo uvažavajući svoje potrebe i mogućnosti.
Kada ćemo na terenu vidjeti cherleadersice ?
Zanimljivo pitanje da ne kažem očekivano. Mislim da nisam baš idealna osoba za taj upit, međutim kad ste već pitali ta priča spada u domen ranije rečenog. Može biti od koristi ukupnog projekta KK BURCH ako taj segment prate i ostale stvari koje su bitniji faktor u kontekstu situacije u kojoj smo trenutno kao košarkaski klub. Ne bih preskako stepenice razvoja kolektiva.
