Ponosni nosilac titule Fulbright alumnus, student generacije Internacionalnog Burch univerziteta, kognitivni lingvista Eldin Milak je jedan od uspješnih i sretnih mladih ljudi iz BiH koji su nagradu za učenje dobili daleko izvan granica naše zemlje koja iako ne nagrađuje ipak privlači kao magnet i u nju se uvijek rado vraća.
Kada si upisao fakultet šta si očekivao od studija i da li ti je odmah bio cilj da budeš najbolji?
Za Burch sam čuo 2010. godine, nakon što sam završio srednju školu kao učenik generacije. Zakazao sam sastanak na Burchu jer sam čuo da univerzitet nudi pune stipendije za najbolje studente iz srednjih škola, ali to mi se činilo previše dobro da bi bilo istinito. Međutim, moj prvi dan na Burchu je ujedno bio i dan kada sam se upisao na odsjek za Anglistiku. U to vrijeme nisam imao apsolutno nikakvih namjera da budem najbolji, ali bio sam voljan da se potrudim, naročito jer sam imao, visoka očekivanja za visoko obrazovanje.
Mnogi su studenti generacije i mnogo je onih koji to žele biti. Šta je dovelo do toga da ti budeš najbolji?
Rekao bih najviše rad i posvećenost onome što studiram. Iskreno, nisam mnogo učio kako bih bio najbolji na godini, već zbog toga što sam volio svoje polje, i jer sam bio svjestan da će to vremenom postati moj posao koji ću raditi ostatak života. U usporedbi s time, četiri godine nisu pretjerno bitne, naročito kada završni cilj nije diploma već razumijevanje i usvajanje materije.
Ali po čemu si bio drugačiji?
Mislim da sam rano u svom obrazovanju shvatio da nije dovoljno samo dobiti diplomu. Uvijek sam mislio da se dobijena titula opravda tek nakon što je dodjeljena. Tek nakon što napustimo sigurni i kontrolisani proctor učionice možemo zaista pokazati šta smo naučili, i zauzvrat naučiti mnogo više. Bio sam svjestan da ću naučenu teoriju morati primijeniti u praksi kasnije u karijeri, i sa tim u mislima sam i obrađivao gradivo. Ocjene su uvijek i samo bile nusprodukt u procesu moga obrazovanja.
Ponosni si dobitnik Fulbright stipendije. Kakve su bile reakcije okoline?
Iako sam u par navrata morao objasnti pojedinim poznanicima tačnu vrijednost Fulbright stipendije, moja porodica, prijatelji, i kolege su mi pružili bezuvjetnu podršku. Sretan sam što sam okružen izuzetnim pojedincima, tako da je jedina poteškoća bila kako se oprostiti sa njima na neko vrijeme.
Provodiš studentske dane u Americi. Po čemu se razlikuju studije tamo i kod nas, šta je bolje, šta lošije?
Jedna od poznatih izreka Fulbright programa je: “nije bolje, nije gore, samo je različito”. Što sam više vremena proveo u SAD-u, to mi je ova izreka bila jasnija. Univerzitetski život u Americi se u mnogo pogleda razlikuje od onog u Bosni, najviše u osobinama studenata, koji su dosta više neovisni i samostalni. Što se tiče akademskog programa, plan i program nastave je daleko fleksibilniji i raznovrsniji, dok je nastavno osoblje većinom prijatnije i opuštenije, a fokus učionice je na participaciji od strane studenata.
Koliko vaše znanje može pomoći u praksi i gdje?
Ovo pitanje se dotiče mog prijašnjeg odgovora. S obzirom da sam od prvog dana znao da ću morati pretvoriti svoje znanje teorije u praksu, i samo gradivo sam tretirao na isti način. Samim tim, relativno je jednostavno preći iz teorije u praksu, naročito što se tiče podučavanja i predavanja, ali i individualnog rada u vidu pisanja, lekture, i korekture.
Da li si nekada izašao na ispit “na sreću” ili poništio ocjenu?
Ne bih rekao. Iako, nisam se nikada pripremao izričito za ispit. Znalo se desiti da obradim gradivo par sedmica prije samog časa, tako da nikada nisam imao potrebu da, naprimjer, ostanem budan noć prije ispita kako bih se spremio. S obzirom da sam imao poprilično visoke ocjene nisam nikada poništio ispit, a kao što sam i rekao, ocjene mi nikada nisu bile previše bitne.
Koliko ostajete izvan BiH, kako izgleda vaš program?
Provesti ću jednu akademsku godinu u SAD-u, za koje vrijeme sam obavezan završiti istraživački project u saradnji sa svojom mentoricom. Uz to, kao Fulbright stipendista preporučeno je da provedem što više vremena u vannastavnim aktivnostima, naročito onima koji oslikavaju Američke tradicije i vrijednosti. Za vrijeme trajanja programa također imam ulogu ambasadora svoje države, te se trebam predstaviti na najbolji mogući način. Nakon završetka programa obvezan sam se vratiti u Bosnu na par godina kako bih pernio vještine i znanje stečeno u Americi lokalnim studentima.
Gdje sebe vidite za pet ili deset godina?
Geografski, zaista ne znam. Profesionalno, nadam se da ću do tada završiti doktorske studije i naći odgovarajući univerzitet gdje mogu nastaviti dalje istraživanje. Također se nadam da ću živjeti u stabilnijem i mirnijem svijetu, nego što je trenutna situacija.
Kako onda vi, kao mladi lingvista, vidite izlaz iz jezičke krize u BiH?
Lično ne mislim da smo mi u krizi, već u stanju zastoja. Nije bilo mnogo pomaka u svijetu bosansko-hercegovačke akademije u zadnjih par decenija. Profesori još uvijek predaju iz zastarijelih udžbenika, i još uvijek vlada atmosfera rigidne hierarhije u školama i univerzitetima koja sputava bilo koju vrstu kreativnosti. Dok naš obrazovni sistem ne postane podoban za razvoj kritičkog i kreativnog mišljenja, i dok se ne osigura sigurna atmosfera u kojoj studenti mogu razgovarati o osjetljivim temama, neće biti velikog napretka. Zbog toga su programi kao što je Fulbright toliko cijenjeni. Obrazovna razmjena omogućava otvaranje novih pogleda i perspektiva. Tek kada napravimo korak nazad iz centra u kojem smo mi subjekti, možemo početi razmatrati situaciju objektivno. A objektivnosti nam itekako treba.
Šta u suštini treba biti osnovni motiv mladih ljudi za napredovanje u BiH?
Potreba da budu najbolja verzija samih sebe koja mogu biti, i shvatanje da je odgovornost za njihov vlastiti razvoj i napredovanje u njihovim rukama. Mislim da se ova osobina u psihologiji naziva intrinzična motivacija. Potrebno je da shvatimo da jedino trajno ulaganje ono koje gradi našu ličnost, poboljšava vještine, i uvećava znanje. Bosanci bi najbolje trebali znati koliko su materijalna dobra kratkotrajna i krhka.
Može li novac da bude motiv? Mnogi uče samo da bi dobijali stipendiju?
Mnogo stvari mogu biti izvor motivacije, ali ono što sam primijetio je da ukoliko svoju vlastitu vrijednost osnujemo na bazi materija koje su apstraktne i nestabilne, te se karakteristike onda preslikaju i na našu ličnost. Zbog toga je razvijanje intrinzične motivacije pametan potez jer se time stvara samoodržavajući sistem motivacije. Ipak, kvaka 22 ovakvog sistema je to što je poraz, kao i uspjeh, uvijek naša vlastita zasluga. Mnogim ljudima se teško nositi sa tom činjenicom, tako da oni izaberu lakši put, koji je nažalost vrlo rijetko i pravi put.
